Prije 16 godina život Slatinčanina Marijana Presečana visio je „o koncu“. Sklizak kolnik, stari Golf, slijetanje u kanal uz cestu. Tog zadnjeg dana rujna, bila je to nesreća, u kojoj je „sklizak kolnik i prva kiša“, uzela jedan mladi život, dok je jedan suputnik u autu, bio „između neba i zemlje“. Taj, kojem ni liječnici nisu davali puno šanse, bio je suvozač Marijan.
Od tada je mnogo „vode proteklo“. Zagrebački Student pred kojim je bio život, prvo je preživio, potom zaključio da „je onaj život od prije prošlost“ i spoznao da ga čekaju invalidska kolica. Slijedile su mukotrpne godine života jednog mladića, koji je u 2016. dosanjao svoj san – nastup na Paraolimpijskim igrama u Brazilu.
– Nastup u Riu de Janeiru je za mene vrhunac. Bio sam na Paraolimpijadi. Bio sam i na Europskom u Berlinu, bio sam i prvak Hrvatske. Nisam zadovoljan s rezultatima u Riju jer sam očekivao više, ali idem dalje.
Marijan Presečan je reprezentativac Hrvatske u bacanju kugle. Ova godina mu nije onako sjajna kao prošla. Uh, te 2015. i danas se rado sjeća.
– Lani sam lošije bacao na treninzima, a bolje na natjecanju. Ove godine je obrnuto.
U Rusiji, u Sočiju, lani je osvojio zlato (bacanje diska) i srebro (bacanje kugle) na Svjetskim igrama osoba s invaliditetom. Sa smiješkom se sjeća tih dana s pogledom u budućnost. Naime, iduće godine su Svjetske igre u Londonu. Marijan ima normu, no mora biti među najboljima ako želi ići.
– Kod nas su drukčija pravila. Ako imate normu, ne znači i da ćete ići. Pojavili su se neki novi bacači. Dobri su.
A kako je sve počelo?
– I prije nesreće sam se bavio sportom. Hrvanje, košarka. Nakon nesreće sam krenuo sa stolnim tenisom.
Zanimljiva je činjenica, kako je reket vezivao za ruku kako bi mogao igrati. No, tada se pojavila kugla.
– Zašto kugla? Pa, kako je vrijeme odmicalo, shvatio sam da u stolnom tenisu ne mogu napredovati. Nisam imao suparnika. Stagnirao sam, a i nisam baš „twiggy“. Razmišljao sam o biciklizmu, ali bicikl za invalidne osobe košta oko 3.500 eura. Razmišlja sam i o kolicima za utrke, ali i taj bolid, najjeftiniji, košta 3.500 eura. Probao sam i s kopljem, to mi je bilo najdraže, ali i to je bilo previše. Kugla s kojom sam počeo, koštala je samo 200,00 kuna. Bio je to logičan izbor, zar ne – zaključuje uz osmijeh.
Član je Zagrebačkog Agrama, no uglavnom trenira na našem području. Uz sebe nema trenera. Čuju se telefonski, internet smanjuje kilometarsku razliku. U kući je improvizirana teretana, utezi, girje, ali, glavna sprava je u Novoj Bukovici, u bakinom dvorištu.
– Tamo mi je učvršćena stolica za bacanje, tamo bacam trokilogramsku kuglu u dvorištu. Ne ne mogu nikoga pogoditi. Dvorište je veliko. Ponudili su mi u gradu Slatini, kod škole da bacam kuglu, ali meni je iovako dobro, u bakinom dvorištu.
I dok priča pun je pozitive. Osmijeh ne skida s lica. Skroman je i danas, potajno priželjkuje „profesionalnu kuglu“, da ne mora „vježbati s drvenim panjevima“ i podcrtava kako su „pravi dani“ tek pred njim.
– Ja bacam kuglu četiri godine, ali oni najbolji natjecatelji su, stariji od mene. Recimo, svjetski rekorder je najbolji rezultat ostvario s 57 godina. Meni je tek 39. Znači, preda mnom je još puno vremena – zaključio je uz osmjeh, čovjek koji „pršiti od pozitive“, Marijan Presečan. (vpz.hr; foto Kristijan Toplak, arhiva Marijana Presečana)
Foto :
-Zamolba
Poštovani čitatelji, molimo Vas da pokoji put kliknete na reklamu ispod članka i iznad loga. Vas to neće koštati ništa, a nama će puno značiti. Hvala unaprijed.
(Domovina. net)
