Da američki ratni fotoreporter Ron Haviv 12. kolovoza 1991. godine nije zalutao u selo Četekovac, malo selo kraj Slatine, misleći da je u Vukovaru, svijet ne bi saznao za uplakanog dječaka u bijeloj košulji koji je neutješno plakao na pokopu svog oca, hrvatskog policajca Stjepana Mlakara. Dan prije, u nedjeljno jutro, iz zasjede su ga tijekom patrole ubili pobunjeni Srbi kraj sela Pušine. U tim tužnim i bolnim trenucima, dok je na vječni počinak ispraćao oca, Robert nije bio svjestan ničega oko sebe. Ni uplakanih mještana, ni fotografa, ni čvrstih ruku djeda Franje koje su ga grlile, ni ujaka Marka i strica Milana koji su mu bili oslonac. U tom tužnom trenutku ni na kraj pameti mu nije bilo da će mu nepuna tri tjedna kasnije, 4. rujna 1991., pobunjeni Srbi oduzeti i njih.
- Ja sam ovaj uplakani dječak sa slike. Ostao sam bez oca u osmoj godini, godinama u kojima je sad moj sin Marko. Danas imam divnu obitelj, suprugu Silviju, kćeri Naomi i Neu, sina Marka i četvrtog sina na putu. Oni su mi neizmjerna podrška i snaga za nastavak života. Vrijeme koje sam provodio s ocem mi jako fali i zato svojoj djeci nastojim pružiti tu očinsku ljubav bez koje sam, nažalost, ostao - povjerio nam je Robert Mlakar (39). Još je bio dječak kad je u nepuna tri tjedna ostao bez oca Stjepana, djeda Franje Sabe, ujaka Marka Sabe i strica Milana Mlakara. Sve su ih na području Slatine mučki i iz zasjede poubijali pobunjeni Srbi.
- Dan prije očeve pogibije, u subotu, bili smo na vjenčanju mamine sestrične u Četekovcu, a u nedjelju smo s mamom otišli do njih na ručak.
Vrisak bake i djeda
Kuća je bila preko puta svadbene sale i nas djecu silno je zabavljalo skidanje onih papira kojima su se nekad kitile svadbene sale. Sjećam se da sam nosio te papire i ispred kuće vidio mamu kako se baca po podu. Skamenio sam se i nisam znao o čemu je riječ, zašto sestrična govori mojoj mami da se nešto govori na radiju. U rukama sam čvrsto stiskao te papire koji su mi sad bili toliko nebitni i krenuo prema mami. U tom trenutku zaustavio se crveni Fićo. Iz njega je izašao čovjek i ženi koja je stajala kraj moje mame pričao da je napadnuta policijska patrola i da u tom autu nitko nije preživio - prisjeća se Robert trenutka kad je saznao da mu je poginuo otac. Nije vidio ništa oko sebe. Čuo je samo kako majka zaziva ime njegova oca, a trenutak kasnije sjedio je pored nje i neutješno plakao.
- Stotinjak metara od te kuće bila je obiteljska kuća mog oca. Ubrzo sam i iz te kuće čuo vrisku bake i djeda, koje je policija baš došla obavijestiti o pogibiji njihova sina. Do prije godinu dana i mi smo živjeli u toj rodnoj očevoj kući, iz koje smo se na Badnjak 1990. preselili u kuću u selo Čojlug. Odnekud se stvorio moj bratić, koji je tad imao 13 godina i, naravno, nije imao vozačku. Sjećam se samo da smo se svi natrpali u taj auto i neutješno plakali dok nas je vozio prema našoj kući u Čojlugu. Na ulazu u selo susreli smo uplakanog djeda Franju Sabu, mamina tatu, a u našoj kući već se skupilo ljudi. Mama je izletjela iz auta i strinu samo pitala je li istina. Strina je kroz suze odgovorila: "Je, nema ga više". Od tog trenutka imam rupu u sjećanju - prisjeća se Robert. Kako bi im donekle ublažili bol i patnju te ih maknuli od silne tuge, Roberta i njegova četiri godine mlađega brata Renata odveli su kod ujaka koji je živio dvije kuće dalje.
- Ja sam samo plakao. Sjedili smo u dnevnoj sobi. Počeo je 'Dnevnik' i prikazali su mog mrtvog oca i čovjeka koji je bio s njim i preživio. Sjećam se da cijelu noć nisam spavao, tiho sam plakao kako moje suze ne bi vidjele sestrične koje su bile uz mene. Uvijek sam imao neku nadu da će se moj tata vratiti. Drugi dan opet nam je dvorište bilo puno ljudi. U jednom trenutku ugledao sam policijski auto. Kakvo sam ushićenje osjetio uvjeren da mi se vraća tata! A onda sam iza tog policijskog auta vidio auto koji je vozio lijes. Slomio sam se. Nisu me pustili u dvorište dok su ga unosili u kuću. Nisu me pustili da ga zadnji put vidim. Ali ja sam nakanio vidjeti tatu zadnji put. Izmigoljio sam se i došao do lijesa. I drago mi je da jesam jer bi mi bilo žao da se s njim nisam oprostio - priznaje nam Robert.
S ocem je, kaže, bio jako povezan. Odlazili su na nedjeljne utakmice u selu, ponekad bi ga poveo u kafić. S njegovom pogibijom sve je to nestalo. Ostali su samo silna praznina i tuga. Koja je tri tjedna kasnije postala još veća.
Robertova majka Dragica sa sinovima se selila iz sela u selo, procjenjujući koje je sigurnije zbog sve učestalijih granatiranja. Mlada udovica još shrvana od suprugove smrti sad je morala biti oslonac svojoj djeci. U pomoć su joj nesebično priskakali otac Franjo, brat Marko i šogor Milan. S njima je Robert osjetio posebnu povezanost, osjećao je da su mu stup i oslonac nakon tatine smrti.
Te stupove i oslonac izgubio je 4. rujna 1991. u Četekovcu.
- U to vrijeme bili smo kod tete u Breziku, mjestu blizu Slatine. Tog dana djed je došao s platnenom torbom punom krupnih šljiva. Budući da je rekao da je relativno mirno, mama je tražila da nas odveze tati na grob. Djed je rekao da mora ići voziti neko tele u Čačince i što će s nama ako bude gužve i ako se zapuca. Zato nam je predložio da ga pričekamo dok to obavi, pa će nas pokupiti na povratku. Nažalost, nije uspio doći ni do Čojluga jer je naletio na četničku zasjedu na ulazu u selo, gdje su ga ubili. Sjećam se da sam nedugo nakon njegova odlaska čuo dva rafala, jedan duži, jedan kraći i pet pucnjeva. Bio sam uvjeren da su zapucali naši policajci na punktu kraj benzinske pumpe u Mikleušu. No prevario sam se - pripovijeda Robert.
'Znali su da je ujak naoružan'
Kako je kasnije saznao, nakon što su mu ubili djeda, ujak koji je bio s njim u autu uzvratio im je ispalivši pet metaka iz sačmarice. Potom se bacio i sakrio u kanalu.
- Nisu prilazili jer su znali da je naoružan. Baš u tom trenutku naišao je stric Milan. Stao je, istrčao iz auta i pogodili su ga u predio trbuha. Pao je, a moj ujak, ne znam zašto, zavukao se pod njegov auto. Tu su ga uhvatili, mučili i zaklali. Preko radioveze jedan se Srbin hvalio da se moj ujak, dok su ga klali, derao kao jarac, a da je mom stricu skratio muke metkom u glavu - s gnušanjem govori Robert. Ubojice njegova oca imaju ime i prezime. No unatoč živom svjedoku koji je te nedjelje, uoči Stjepanova ubojstva vidio Tamić s instaliranim mitraljezom na postolju i prepoznao ljude koji su Stjepana nešto kasnije ubili, optužnica protiv njih nije podignuta. A svi troje žive u Srbiji.
- Da su barem podigli optužnicu pa da ih se osudi u odsustvu. Ni to. Još imam želju suočiti se s ubojicama moga oca i pogledati ih u oči. Samo bih im zaželio da im bude kao i meni - rekao je Robert. Nakon sprovoda oca zarekao se da će krenuti očevim stopama i postati policajac. I doista je 2000. godine upisao Policijsku akademiju i završio je dvije godine kasnije. Baš u to vrijeme trajala je reorganizacija MUP-a i njegov naraštaj nije mogao dobiti posao. Budući da im se kao kompenzacija nudio direktan upis na kriminalistiku, na koju je bilo teško upasti, Robert je to prihvatio. Dobro mu je išlo, zagrijao se za studij, no ponio ga je mladenački žar, izlasci i djevojke te je odustao od studija. Konačnu presudu donijela je 2011. godine plavokosa Silvija, unijevši pomutnju u njegov život. Zaljubljen do ušiju, odlučio je da je upravo ona ono što želi u životu. Vjenčali su se tri godine kasnije, a njihova se obitelj iz godine u godinu sve više povećavala.
U sretnom je braku
- Marko ima devet godina, Nea šest, Naomi dvije, a beba je na putu. Imam svoj OPG, uzgajam krave i telad. Moja obitelj me drži i sve su mi na svijetu, ali, priznajem, nedostaju mi i otac i stric i djed i ujak - rekao je Robert, kojemu se u srpnju 2001. godine pružila prilika upoznati fotografa Rona Haviva, koji mu je poklonio uokvirenu sliku.
Nakupljene traume, tuga i bol Robertu su počele dolaziti na naplatu 2010. godine, manifestirajući mu se kroz nenormalna lupanja srca i stezanje u prsima, zbog kojih je često bio na Hitnoj. Vrhunac je bio 2020. godine, kad je situacija postala neizdrživa, a nalazi pokazivali da je sa srcem sve u redu.
- Otišao sam kod psihijatrice i ispričao joj svoju priču. Samo me upitala gdje sam bio do sada i preporučila psihologicu za ratne traume kod koje idem i sad. Doduše, sve rjeđe, ali dok nismo sve analizirali i došli do problema, bio sam kod nje jako često. Znate, uvijek sam izbjegavao razgovarati o tome i otvarati te rane. I psihologinja mi je rekla da sam baš tu pogriješio - kaže Robert.
Na grob ocu i stricu koji su pokopani u istoj grobnici odlazi često. Povede i djecu, a sin Marko rado sluša priče o precima koje, nažalost, nikad neće upoznati. ( Romana Bilešić, 24sata.hr; Foto: Robert Anic/PIXSELL, arhivske fotografije)
Foto:
Klikom na reklame pomažete kvalitetnijem radu Domovina neta. Hvala!
⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩
