.jpg)
Domoljublje je nešto što je danas normalan i poželjan osjećaj, ali nekada je taj izraz bio za osudu, a veliki dio onih koji su se njime isticali bili su maltretirani, zatvarani ili prognani. Jedan od onih kojemu je domoljublje bilo usađeno od ranih dječačkih dana, a nije ga napustilo ni dan danas je zasigurno Mirko Jelinek kojega svi prijatelji zovu Europa.
Mirko (73) je rođen i živi sa svojom suprugom Renatom u naselju Grabić u općini Sopje, a kada smo ga vidjeli na kapiji izgledao nam je upravo onakav kakvim smo ga i zamišljali, jednostavan i skroman, ali pun optimizma i pozitive, a to nam je potvrdio i razgovor s ovim domoljubom koji je uslijedio odmah poslije.
– Uvijek sam imao svoju viziju, a imam je i dan danas. To je Hrvatska s uređenim sistemom, radom i disciplinom i što je najvažnije izraženom demokracijom i slobodom govora, dakle svim onim što nam je stoljećima bilo onemogućeno. Dugo vremena proveo sam u Augsburgu u Njemačkoj, ali to mi nije bila namjera. Bila je to burna 1970. godina, koja je u Hrvatskoj donijela i ''mas'' pokret pod nazivom ''Hrvatsko proljeće''. To se nastavilo i godinu dana poslije sa sve više onih koji su imali potrebu reći ono što su smatrali ispravnim, a i ja sam bio jedan od njih – rekao nam je Mirko koji nas je malo podsjetio na ovo razdoblje buđenja hrvatske svijesti.
– To je bio kulturno-politički pokret koji je ranih 1970-ih tražio pripadajuća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. Politički protivnici nazivali su ga i masovni pokret, odnosno MASPOK. To je naziv za reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebno obilježeno legitimiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta i traženjima, koja iz njega proizlaze. Oni koji su tada živjeli znali su o čemu je riječ i da je pokret neslavno ugušen od tadašnje komunističke politike, ali nastavljen je u emigraciji. Iz tog razloga sam 1972. napustio Hrvatsku, otišao u Njemačku gdje sam se ubrzo i oženio, a radio sam prvo kod jednog privatnog mesara, a potom u robnoj kući u Augsburgu. Tamo su se rodili i moji sinovi Marijan i Marko koji danas imaju dvojno državljanstvo. Marijan živi i radi u hrvatskoj ambasadi u Bruxellesu, a Marko je svoju sreću našao u Osijeku. Moja supruga Renata je njemica iz malog sela pokraj Augsburga, a sa zadovoljstvom mogu reći da me je uvijek podržavala u mojoj viziji slobodne Hrvatske – rekao je Marko koji bi najvjerojatnije i duže ostao u Njemačkoj da nije bilo najave rata koji se mogao naslutiti već tamo 1989. godine.
– Domovina je zvala, a supruga, ja i djeca bez riječi smo spakovali kofere i došli u obiteljsku kuću u Grabić. Po dolasku sam se odmah aktivirao u politički rad koliko se moglo, a potom obukao i odoru 136. slatinske brigade HV u kojoj sam ostao sve do onog dana kada je naš prostor postao slobodan od agresora. Za mene rat ni približno nije bio gotov pa sam pristupio slavnoj 81. gardijskoj bojni pod zapovjedništvom Renata Romića. O tome gdje smo sve bili na bojištima i u kakvim smo opasnim akcijama bili ne bih puno pričao, neka to učine drugi. Ne bih ja to znao dobro prepričati, nisam vičan tome baš – osmjehnuo se naš hrabri sugovornik koji je u uniformi ostao do kraja rata, a nešto i poslije toga jer je ostao raditi kao aktivni vojnik, odnosno časnik s činom poručnika HV.
– Valjda sam se iz prve ruke htio uvjeriti kada će uistinu biti sve gotovo, ali jednako tako i da se i dalje nastavi kontinuitet zajedništva i odlučnosti. Često sam kada sam primijetio neko nedolično ponašanje znao reći: ''E nećete vi tako u Europu''. Ljudi su se nasmijali i kada su me vidjeli da nailazim rekli su: ''Pazi ide Europa''. Otud mi i taj nadimak koji mi je drag i simpatičan – prisjetio se dana ponosa i slave naš domaćin Mirko, koji se da bi što ugodnije živio, počeo baviti ovčarstvom, a posjeduje i veliki povrtnjak, livadu, cvijeće i još dosta toga.
– I mojoj supruzi Renati i meni je priroda nešto bez čega ne bi mogli normalno funkcionirati. Ne samo da nam donese nešto novca, nego nas i opušta. Oboje smo rođeni u ruralnim sredinama i to nam je normalno. Dugo smo vremena radili u velikom gradu Augsburgu, a iza nas su prošla mnoga previranja, od emigracije, rata i poraća. Sve se to nakupi u ljudima i onda valja naći nešto što će te maksimalno opustiti – zaključio je Mirko koji je osim vojne, nosio i vatrogasnu uniformu i jedno vrijeme bio čak i zapovjednik DVD-a u Grabiću.
– I vatrogastvo spada u borbu protiv nepogoda, u ovom slučaju prirodnih. Bio sam u DVD-u sve do njegovog ukidanja, odnosno spajanja u veću cjelinu, no znate ono – jednom vatrogasac, uvijek vatrogasac – nasmijao se i odveo nas do još jedne njegove velike strasti, a to su motocikli, u ovom slučaju motocikl BMW iz osamdesetih godina.
– Još me uvijek dobro služi pa se ponekad Renata i ja malo provozamo na njemu. I moji sinovi imaju svoje motocikle, tako da je to obiteljska ljubav prema moto sportu. No Renata i ja smo ipak baka i djeda tako da nam je najdraže kada nas posjete djeca i unučad. Nije to baš često, ali razumijemo da nije lako doći iz Belgije. Osim toga u Slatini žive i moje dvije sestre Zdenka i Ruža, tako da nas ima i svi se dobro slažemo – rekao nam je naš domaćin Mirko Jelinek Europa kojemu smo zahvalili na razgovoru, ali isto tako i na tome što nas je podsjetio na značaj domoljublja, pogotovo u teškim vremenima na koja uvijek treba biti spreman ako se želi sačuvati hrvatsko jedinstvo. (icv.hr, bs; Foto: Bruno Sokele, privatni arhiv)
Foto:
Trgovina Megamont na adresi Ulica bana Jelačića 2 Slatina ima sve, ''od igle do lokomotive''! Što to trgovina Megamont Slatina nudi pogledajte na MEGAMONT.
.jpg)
