Vijesti iz Slatine, Virovitičko-podravske županije, Slavonije i Baranje, te Lijepe naše; kontakt-dragutinfisli@gmail.com
D.Tomac lijevo
Voćin, papučko mjesto koje je doživjelo neviđena zvjerstva za vrijeme srbočetničke okupacije, a koja su eskalirala 12. i 13. 12. 1991. godine kada je na iznimno zvjerski način smaknuto 47 stanovnika.
Za zločine u Voćinu, kao i Čojlugu, Četekovcu, Balincima, Humu do danas nitko nije odgovarao , a kamoli da je osuđen.
Ovo je priča stanovnika Voćina koji je proveo sve dane u mjestu za vrijeme srpske okupacije, odnosno uspostavljanja tzv ''SAO Krajine'' u kolovozu do konačnog oslobođenja i bijega okupatora 13./14. 12. 1991. godine, Dubravka Tomca tada dvadesetogodišnjaka.
Dubravko Tomac i danas je djelatnik HEP-a , a za vrijeme srpske okupacije Voćina bio je zaposlenik tadašnje Elektro Slavonije. Po dolasku pobunjenih Srba sa područja tadašnje općine Podravska Slatina,te samih mještana i uspostavljanja ''SAO Krajine'' ,ostao je u mjestu i pukom srećom je izbjegao egzekuciju , samo radi toga što je kao kompetentna i stručna osoba jedini znao upravljati trafostanicom i popravljati elektro vodove koji su često ''pucali'' uslijed ratnih djelovanja, granatiranja.
Sa velikom gorčinom i osjećajem nemoći Dubravko se prisjeća događanja u zarobljeništvu i tortura koje je tada prolazio.
''Dolazili su po mene kada im se htjelo, ponekad iz čiste zabave, ponekad radi popravaka koje sam bio prisiljen obaviti. Morao sam , jer bi izgubio glavu, a tu je bila i moja obitelj...Nas desetak Hrvata sklonili smo se u kuću nedaleko od naše crkve, koja je na svu sreću bila dobro zaštićena,imala je dobar podrum ukopan u stijeni. Teško se je sjetiti svih maltretiranje i poniženja, jer sa vremenom sam ih potisnuo i nerado ih se prisjećam , ali ponukan posljednjim događanjima ne mogu više šutjeti. Sjećam se momenta kada sam bio pozvan od strane krajinske milicije na popravak električnog voda kod Čeralija i kada sam umalo izgubio glavu''-prisjeća se Dubravko.
''Pod kišom granata obavio sam radove da bi me jedan od četnika, rezervista sa automatom zauztavio rekavši kako će ubiti ustašu, no pripadnici milicije, koja je koliko-toliko održavala red, a mogu reći i da me je čuvala , jer sam im trebao, nisu dali da mi se naudi...iskreno bio sam prestravljen, bojao sam se za život. Četnik koji me je htio likvidirati odustao je , ali mi je dao do znanja kako ću već naići''-govori Dubravko vidljivo potresen.
''Prije samog bijega sebočetničkih postrojbi među kojima su bili i oni ''uvezeni'' , rezervisti vikendaši iz Srbije i Arkanovi ''Beli orlovi'' koji su ubijali sve redom i Srbe i Hrvate, njima je bilo svejedno, ali ipak najveća su zvjerstva počinili naše komšije mještani Voćina i okolnih sela. Točno su znali da Hrvatska vojska i policija priprema napad , imali su informacije od ''svojih jataka'' iz Slatine i šire. Taj dan 12. i noć na 13. prosinca bili su najkrvaviji , na zvjerski način ubijeno je i masakrirano 47 stanovnika našeg mjesta. Ja i moja obitelj pukim slučajem smo preživjeli sklonjeni u podrum strepeći za svoje živote. Kada su u jutro oko 3 sata 14. 12. ''digli'' crkvu u zrak , a u kojoj je bilo skladište municije, oružja, eksploziva...mislili smo da je kraj.... Nas nekoliko Hrvata dali smo se u zbjeg, probijali smo se kroz minska polja ka položajima naše vojske od jutra do mraka kada smo stigli u Hum Varoš''-objašnjava Dubravko.
''I dalje sam nastavio živjeti u Voćinu, živim to mjesto, volim ga. Voćin je poslije rata, kao i okolna sela, naseljen sa protjeranim stanovništvom sa Kosova s kojima mi starosjedioci imamo dobre odnose , kao i sa Srbima koji su , također, ostali živjeti u Voćinu. U centru mjesta držim ugostiteljski objekt , te se je jednom prilikom ove godine dogodilo da se susretnem oči u oči sa svojim nesuđenim egzekutorom. Četnik koji me je htio hladnokrvno ubiti došao je na sahranu jednog umrlog stanovnika, Srbina i zaustavio se automobilom srpskih registarskih oznaka pred kafićem dok sam sjedio na terasi, vidio sam po njegovome pogledu da me je i poslije 23 godine prepoznao, nisam reagirao kako sam mislio da ću ako ga ponovo sretnem, napasti ga, već sam ga pozvao na piće rekavši mu ako mu država dozvoljava da se šeće mjestom u kojemu je počinio zločine, može i od mene popiti piće, ali on je dao ''petama vjetra''...I tako se događa da krvoloci , počinitelji nezapamćenih zvjerstava šeću mirno našim mjestom. Mnogima se znaju imena i prezimena, no za voćinski zločin do danas nitko nije odgovarao. Napisano je dosta knjiga i članaka o počiniteljima zločina, ali što god se poduzelo , ponavljam, nitko nije kazneno odgovarao. Da li smo zaboravljeni? U Voćinu se svake godine održava komemoracija za žrtve Voćina 13. prosinca, pa je tako bilo i ove godine,mnogo govorancije i samo ponavljanje kako žrtve ne smiju biti zaboravljene , a ubojice moraju biti procesuirani. Dolaze nam političari , književnici, novinari i mnogi drugi kojima je , čini mi se, samo interes slikati se, reći koju riječ s ciljem samopromocije tek toliko da budu viđeni , a od svega na kraju ništa. Sve se to događa kao da Voćin živi samo taj jedan dan za one koji su tek u prolazu, a mi Voćinčani ostajemo i dalje živjeti gledajući kako nam se počinitelji zločina šeću mjestom''-zaključio je naš razgovor Dubravko Tomac.
D.Tomac desno
(na zahtjev Dubravka Tomca razgovor obavio Dragutin Fišli, urednik/foto arhiva Domovina.neta)
D.Tomac lijevo
Za zločine u Voćinu, kao i Čojlugu, Četekovcu, Balincima, Humu do danas nitko nije odgovarao , a kamoli da je osuđen.
Ovo je priča stanovnika Voćina koji je proveo sve dane u mjestu za vrijeme srpske okupacije, odnosno uspostavljanja tzv ''SAO Krajine'' u kolovozu do konačnog oslobođenja i bijega okupatora 13./14. 12. 1991. godine, Dubravka Tomca tada dvadesetogodišnjaka.
Dubravko Tomac i danas je djelatnik HEP-a , a za vrijeme srpske okupacije Voćina bio je zaposlenik tadašnje Elektro Slavonije. Po dolasku pobunjenih Srba sa područja tadašnje općine Podravska Slatina,te samih mještana i uspostavljanja ''SAO Krajine'' ,ostao je u mjestu i pukom srećom je izbjegao egzekuciju , samo radi toga što je kao kompetentna i stručna osoba jedini znao upravljati trafostanicom i popravljati elektro vodove koji su često ''pucali'' uslijed ratnih djelovanja, granatiranja.
Sa velikom gorčinom i osjećajem nemoći Dubravko se prisjeća događanja u zarobljeništvu i tortura koje je tada prolazio.
''Dolazili su po mene kada im se htjelo, ponekad iz čiste zabave, ponekad radi popravaka koje sam bio prisiljen obaviti. Morao sam , jer bi izgubio glavu, a tu je bila i moja obitelj...Nas desetak Hrvata sklonili smo se u kuću nedaleko od naše crkve, koja je na svu sreću bila dobro zaštićena,imala je dobar podrum ukopan u stijeni. Teško se je sjetiti svih maltretiranje i poniženja, jer sa vremenom sam ih potisnuo i nerado ih se prisjećam , ali ponukan posljednjim događanjima ne mogu više šutjeti. Sjećam se momenta kada sam bio pozvan od strane krajinske milicije na popravak električnog voda kod Čeralija i kada sam umalo izgubio glavu''-prisjeća se Dubravko.
''Pod kišom granata obavio sam radove da bi me jedan od četnika, rezervista sa automatom zauztavio rekavši kako će ubiti ustašu, no pripadnici milicije, koja je koliko-toliko održavala red, a mogu reći i da me je čuvala , jer sam im trebao, nisu dali da mi se naudi...iskreno bio sam prestravljen, bojao sam se za život. Četnik koji me je htio likvidirati odustao je , ali mi je dao do znanja kako ću već naići''-govori Dubravko vidljivo potresen.
''Prije samog bijega sebočetničkih postrojbi među kojima su bili i oni ''uvezeni'' , rezervisti vikendaši iz Srbije i Arkanovi ''Beli orlovi'' koji su ubijali sve redom i Srbe i Hrvate, njima je bilo svejedno, ali ipak najveća su zvjerstva počinili naše komšije mještani Voćina i okolnih sela. Točno su znali da Hrvatska vojska i policija priprema napad , imali su informacije od ''svojih jataka'' iz Slatine i šire. Taj dan 12. i noć na 13. prosinca bili su najkrvaviji , na zvjerski način ubijeno je i masakrirano 47 stanovnika našeg mjesta. Ja i moja obitelj pukim slučajem smo preživjeli sklonjeni u podrum strepeći za svoje živote. Kada su u jutro oko 3 sata 14. 12. ''digli'' crkvu u zrak , a u kojoj je bilo skladište municije, oružja, eksploziva...mislili smo da je kraj.... Nas nekoliko Hrvata dali smo se u zbjeg, probijali smo se kroz minska polja ka položajima naše vojske od jutra do mraka kada smo stigli u Hum Varoš''-objašnjava Dubravko.
''I dalje sam nastavio živjeti u Voćinu, živim to mjesto, volim ga. Voćin je poslije rata, kao i okolna sela, naseljen sa protjeranim stanovništvom sa Kosova s kojima mi starosjedioci imamo dobre odnose , kao i sa Srbima koji su , također, ostali živjeti u Voćinu. U centru mjesta držim ugostiteljski objekt , te se je jednom prilikom ove godine dogodilo da se susretnem oči u oči sa svojim nesuđenim egzekutorom. Četnik koji me je htio hladnokrvno ubiti došao je na sahranu jednog umrlog stanovnika, Srbina i zaustavio se automobilom srpskih registarskih oznaka pred kafićem dok sam sjedio na terasi, vidio sam po njegovome pogledu da me je i poslije 23 godine prepoznao, nisam reagirao kako sam mislio da ću ako ga ponovo sretnem, napasti ga, već sam ga pozvao na piće rekavši mu ako mu država dozvoljava da se šeće mjestom u kojemu je počinio zločine, može i od mene popiti piće, ali on je dao ''petama vjetra''...I tako se događa da krvoloci , počinitelji nezapamćenih zvjerstava šeću mirno našim mjestom. Mnogima se znaju imena i prezimena, no za voćinski zločin do danas nitko nije odgovarao. Napisano je dosta knjiga i članaka o počiniteljima zločina, ali što god se poduzelo , ponavljam, nitko nije kazneno odgovarao. Da li smo zaboravljeni? U Voćinu se svake godine održava komemoracija za žrtve Voćina 13. prosinca, pa je tako bilo i ove godine,mnogo govorancije i samo ponavljanje kako žrtve ne smiju biti zaboravljene , a ubojice moraju biti procesuirani. Dolaze nam političari , književnici, novinari i mnogi drugi kojima je , čini mi se, samo interes slikati se, reći koju riječ s ciljem samopromocije tek toliko da budu viđeni , a od svega na kraju ništa. Sve se to događa kao da Voćin živi samo taj jedan dan za one koji su tek u prolazu, a mi Voćinčani ostajemo i dalje živjeti gledajući kako nam se počinitelji zločina šeću mjestom''-zaključio je naš razgovor Dubravko Tomac.
D.Tomac desno
(na zahtjev Dubravka Tomca razgovor obavio Dragutin Fišli, urednik/foto arhiva Domovina.neta)
