petak, 20. studenoga 2026.

U Slatini održana tribina ''Žene u Domovinskom ratu - Neispričane priče naših braniteljica'', priča o hrabrosti, zajedništvu i ljubavi prema domovini

Domovina net: Vijesti iz Slatine, Virovitičko-podravske županije, Slavonije i Baranje, te Lijepe naše; kontakt-dragutinfisli@gmail.com

Sinoć (četvrtak) je u Slatini, u organizaciji Udruge djece hrvatskih branitelja Virovitičko-podravske županije, održana tribina ''Žene u Domovinskom ratu - Neispričane priče naših braniteljica''. 
Tribina je započela intoniranjem državne himne i odavanjem počasti svim poginulim, nestalim i preminulim hrvatskim braniteljima minutom tišine, a uvodne, pozdravne riječi svim nazočnima uputio je predsjednik udruge organizatora tribine Jurica Culej. 

Culej je poručio kako se, kada je riječ o samom Domovinskom ratu, često govori o bitkama, pobjedama i braniteljima, dok se predugo čekalo da priliku dobiju i žene te da se čuju njihova iskustva i sve ono što su prošle. Dodao je kako žene nisu bile samo promatračice rata, već njegove hrabre i odlučne sudionice, spremne dati sve za svoju domovinu. Naglasio je i kako djeca hrvatskih branitelja imaju posebnu zadaću čuvati istinu o Domovinskom ratu, prenositi uspomene i dati priliku onima čiji se glas premalo čuo. Zaključno je istaknuo kako bi volio da te večeri svi odu kući bogatiji za jednu novu priču, novo saznanje i još veće poštovanje prema ženama koje su sudjelovale u stvaranju domovine, dodavši da njihova hrabrost zaslužuje poštovanje, njihove priče zaslužuju biti ispričane, a zajednička je zadaća pobrinuti se da nikad ne budu zaboravljene.

Održavanje tribine podržala je i Marina Kraljić, voditeljica Područnog ureda Ministarstva hrvatskih branitelja u Virovitici, naglasivši kako se braniteljice i dalje često suočavaju s osjećajem da njihov doprinos u Domovinskom ratu nije dovoljno vrednovan. 

Kraljić je istaknula kako kroz njezin ured često prolaze braniteljice iz Virovitičko-podravske županije koje se žale na osjećaj nedovoljne cijenjenosti za sve što su učinile u Domovinskom ratu. Dodala je kako joj je iznimno drago što je ova tribina organizirana jer se na taj način mogao čuti i njihov glas, kao i sve ono čime su pridonijele stvaranju države. 

Svoja iskustva iz Domovinskog rata podijelile su hrvatska ratna vojna invalidkinja i bivša zatočenica srpskog logora Blaženka Nađ te nekadašnje pripadnice slatinskih postrojbi Snježana Žilavi i Ljubica Hinek. Govorile su o ratu iz ženske perspektive, o teškim odlukama koje su donosile u ranoj mladosti, svakodnevnim opasnostima na ratištu te dugoročnim posljedicama koje je rat ostavio na njihove živote.

Iznimno je potresno bilo svjedočanstvo Blaženke Nađ

Blaženka se prisjetila kako joj je najdublje u sjećanju ostao urezan gubitak sigurnosti i slobode koje bi svaka mlada osoba trebala imati, s obzirom na to da je tada imala samo 18 godina. Umjesto bezbrižne mladosti, snova i planova, doživjela je strah od rata i zatočenje. Kao najteži trenutak izdvojila je saznanje da je izgubila oca dok je bila zatočena, ističući da je to bol koja ne prolazi i praznina koja ostaje za cijeli život.

U zatočeništvu je provela 38 dana, a snagu da izdrži pronalazila je u vjeri i nadi da će se ponovno vratiti kući i vidjeti svoje roditelje.

Opisala je kako je bila izložena vrijeđanju, ponižavanju, zastrašivanju i lažnim izvođenjima na strijeljanje. Posebno bolno bilo je vrijeme u kojem je, odvojena od drugih zatočenika, morala slušati provokacije o sudbini svojih najbližih.

Snagu joj je davala želja da se ponovno vrati kući i na pragu zatekne oca i majku. Znala je da nije kriva ni za što, pa se nije predala, nego se držala tiho i hrabro, a snagu za preživljavanje pronalazila je u vjeri i dragom Bogu. Nažalost, po povratku kući nije zatekla oca. Tek nakon razmjene saznala je istinu o njegovoj tragičnoj smrti, što je dodatno obilježilo njezin život.

Unatoč svemu što je prošla, Blaženka danas nastoji živjeti aktivno, sudjeluje u radu braniteljskih udruga i uz podršku obitelji ne odustaje od svakodnevnih životnih radosti. Mladima koji nisu iskusili rat poručila je da čuvaju mir, cijene slobodu i nikad ne zaborave kako je ona stečena. rekla je ne moraju poznavati njihovu bol, ali da trebaju poznavati povijest i poštovati žrtve kako se nikad ne bi zaboravilo ono što je njezina generacija morala proći, a današnji mladi srećom ne moraju.

Tek što je postala punoljetna, s tek 18 godina, Snježana Žilavi se bez oklijevanja kao dragovoljka priključila 136. slatinskoj brigadi HV-a

Svoj je put započela prijavom u zapovjedništvo brigade pod vodstvom zapovjednika Josipa Černija. Isprva je bila raspoređena u informatičku službu, gdje je bila zadužena za obradu i unos podataka o pripadnicima brigade, pritom pomno prateći stanje njihove opreme i ostvarivanje prava. Zahvaljujući pokazanom povjerenju, kasnije je imenovana pobočnicom zapovjednika, čime je preuzela brigu o važnoj dokumentaciji, službenim pečatima i čuvanju sefa.

Snježana se prisjetila kako je u tim trenucima smatrala da treba učiniti nešto za svoju domovinu, pa je odlučila obući uniformu i krenuti u obranu svoga grada. Objasnila je da se tada više nije razmišljalo glavom, nego srcem, vođeno željom da se obrani ono najsvetije, obitelj, ljudi, zemlja i domovina.
Iako je bila vrlo mlada i jedina djevojka u zapovjedništvu, odgovornost koju je preuzela shvaćala je ozbiljno. Posebno je istaknula kako je zapovjedništvo bilo česta meta neprijateljskih napada, jer su se ondje planirale ratne operacije.

Govoreći o položaju žena u ratnim postrojbama, istaknula je kako je bilo potrebno brzo sazrijevati, učiti i dokazivati da žene imaju svoje mjesto, znanje i sposobnosti. No, ono što joj je ostalo najvrjednije iz ratnih godina jest zajedništvo. Naglasila je kako se nikada nije gledalo tko je muškarac, a tko žena, jer su u tim okolnostima svi ovisili jedni o drugima i svatko je imao svoj zadatak. Svi su bili svjesni da ne mogu jedni bez drugih, funkcionirajući kao jedan lanac koji ne smije puknuti, te su bili poput jedne velike zajedničke obitelji.

Prisjetila se i poginulih prijateljica i suboraca, među kojima su bile Marija Angelika Štraser i Gordana Loborec. Opisala je kako u trenutku kada je stigla vijest o njihovoj pogibiji čovjek više ne zna ni što osjeća ni može li uopće plakati. Dodala je kako danas često razmišlja o tome da bi te dvije žene imale svoje obitelji, radovale se svojoj djeci i slavile slobodu domovine, što im je, nažalost, uskraćeno.
Posebno je zahvalila i svim ženama koje su sudjelovale u obrani Slatine i okolice, istaknuvši kako njihov doprinos ne smije ostati zaboravljen.

Na kraju je poručila kako nitko nikada ne smije podcjenjivati snagu žene jer je ona u najtežim vremenima pokazala iznimnu hrabrost, odlučnost i požrtvovnost, dok je istodobno bila i majka, kći, sestra i supruga. Zaključila je kako se o braniteljicama danas premalo govori te da se bez ovakvih tribina njihov glas ne bi ni čuo.

Prateći vijesti o početku Domovinskog rata, Ljubica Hinek napustila je vođenje talijanskog restorana u Njemačkoj i vratila se u Slatinu kako bi branila domovinu

Kao pripadnica 64. samostalnog bataljuna, a kasnije i 136. slatinske brigade, svoje je strukovno znanje stavila u službu obrane radeći u vojnoj kuhinji. Prisjećajući se tog razdoblja, naglasila je iznimnu bliskost i sestrinski odnos među ženama s kojima je dijelila smjene, pri čemu je posebno izdvojila kolegice Tanju Lokner, Anamariju Biondić, Božicu Brkić i Sanju Vaška.

Ipak, rad u pozadini nije značio i sigurnost. Obroci su se pripremali pod uzbunama i granatama, a odlasci kući noću, kroz potpuno zamračenu Slatinu, nosili su stalnu neizvjesnost. Jedna od najdramatičnijih situacija dogodila se u njezinu obiteljskom dvorištu, gdje su ona i prijateljice na krovu kuće ugledale naoružanog muškarca s puškom uperenom u njih. Iako su tada uspjele pobjeći na sigurno, samo nekoliko dana kasnije na istoj je kući otkriven postavljeni eksploziv.

Duboko u sjećanje urezao joj se i prizor oca koji po prvi put plače, svjestan pogibelji u kojoj se obitelj nalazi. Iako je i sam preživio pokušaj atentata te bio izložen stalnim prijetnjama, nije želio napustiti vlastiti dom. 

Emotivno se prisjetila kako su s njom u kuhinji bile sve mlade djevojke od 18 godina koje su joj postale poput sestara, istaknuvši da je to bilo zajedništvo kakvo se pamti cijeli život. Dodala je kako joj najteže pada činjenica da neke od njih i danas proživljavaju pakao zbog bolesti.

Ljubica je tijekom tribine otkrila i jednu lijepu životnu priču. U 136. brigadi upoznala je svojeg supruga, koji joj je od tada najveća podrška. Vjenčali su se u uniformama, a svoju 35. godišnjicu braka obilježavaju na poseban način, odlaskom u Vukovar, gdje odaju počast onima koji nisu dočekali slobodnu Hrvatsku.

Unatoč povremenom razočaranju današnjim odnosom prema braniteljima i stanjem u društvu, na pitanje bi li ponovno izabrala isti put, bez dvojbe je potvrdila da bi sigurno ponovno odabrala isto. Mladima je poručila da čuvaju našu lijepu Hrvatsku, da se sjete svih žrtava iz Domovinskog rata te da nikada ne dopuste da se to ponovno dogodi.

Tribina ''Žene u Domovinskom ratu - Neispričane priče naših braniteljica'', priča je o hrabrosti, zajedništvu i ljubavi prema domovini

Tribina je osvijetlila raznolike životne puteve žena u Domovinskom ratu, istaknuvši zajedničke niti koje ih neraskidivo povezuju, iznimnu hrabrost, osjećaj odgovornosti, ljubav prema obitelji i domovini, ali i trajne posljedice koje su ratna stradanja ostavila na njihove živote.

Sudionici su posebno upozorili kako doprinos žena u obrani Hrvatske još uvijek nije dovoljno prepoznat u javnosti. Njihove su uloge bile raznovrsne i nezamjenjive, od djelovanja u zapovjedništvima i na prvim crtama u vojnim postrojbama, pa sve do ključne logističke podrške, pripreme hrane i svakodnevne brige za branitelje.

Posebno emotivan trenutak večeri bio je nastup Snježane Žilavi, koja je okupljenima pročitala dirljivu posvetu svim hrvatskim braniteljicama i dragovoljkama Domovinskog rata.

Na samom završetku okupljanja, predsjednik Udruge djece hrvatskih branitelja Virovitičko-podravske županije Jurica Culej uputio je zahvalu gošćama zbog njihove iskrenosti i odvažnosti te im uručio cvjetne bukete, a cvijeće im je darovao i predsjednik UDVDR Ogranak Slatina Ozren Rastija. Jurica je pritom braniteljice ohrabrio da svojim primjerom potaknu i ostale sudionice Domovinskog rata da javno progovore o svojim ratnim iskustvima. Također, iskoristio je ovu prigodu i nazočne pozvao da se odazovu tradicionalnoj duhovnoj obnovi koju zajednički organiziraju Udruga djece hrvatskih branitelja Virovitičko-podravske županije i Župa bl. Ivana Merza Slatina. Obnova će se održati 20. studenog s početkom u 18 sati u slatinskoj crkvi bl. Ivana Merza, gdje će se moliti za sve žrtve Vukovara, Škabrnje, Četekovca, Čojluga, Balinaca i Voćina. Isto tako, uputio je i poziv na 18. hodočašće hrvatskih branitelja, Hrvatske vojske i policije ''Gospi Voćinskoj'', najavljeno za nedjelju, 13. prosinca u Voćinu.

Među brojnim posjetiteljima, tribini su bili nazočni predstavnici i predsjednici braniteljskih udruga, već spomenuta voditeljica Područnog ureda Ministarstva hrvatskih branitelja u Virovitici Marina Kraljić te predsjednik Odbora za hrvatske branitelje Virovitičko-podravske županije Mirko Poljanac, dok je moderatorica ovog događaja bila Mihaela Feldi. (adf; Foto: Dragutin Fišli)

Foto:









































Trgovina Megamont na adresi Ulica bana Jelačića 2 Slatina ima sve, ''od igle do lokomotive''! Što to trgovina Megamont Slatina nudi pogledajte na MEGAMONT.