Slatinčanin sa zagrebačkom adresom Mišo Grundler danas je jedno od najpoznatijih imena među hrvatskim prevoditeljima skandinavskih jezika, zanimanja koje, baš kao i nordijske priče koje prevodi, u sebi nosi dozu mistike.
Od švedskog i danskog do norveškog i engleskog, Grundler prevodi priče u kojima su hladnoća i toplina uvijek u određenom književnom balansu. Njegov put od dječaka koji je neprestano tražio da mu se čita „Djevojčica sa šibicama“ do vrsnog poznavatelja jezika sjevera Europe, priča je o fascinaciji i ljubavi prema riječima. U razgovoru za ICV, Grundler govori o poslu prevoditelja, njihovoj nevidljivosti u društvu i tome zašto se, ma koliko daleko otišao, uvijek vraća svojoj Slavoniji.
HVALISANJE JE NEUKUSNO I NESKANDINAVSKO
Ljubav prema jezicima sjevera stvorio je još u Srednjoj školi Marka Marulića u Slatini, kada je bio opsjednut heavy metalom, žanrom u kojemu prednjače bendovi iz Švedske, Norveške i Finske. Ipak, i prije tinejdžerskih fascinacija, skandinavska mu se književnost uvukla pod kožu.
– Sve je počelo još u ranom djetinjstvu kada sam na dar dobio jedno staro, ilustrirano izdanje „Djevojčice sa šibicama“ slavnog danskog pisca Hansa Christiana Andersena. Toliko me ta priča opčinila, da mi ju je mama morala čitati svaki dan. No, ni to mi nije bilo dosta pa sam se potrudio naučiti čitati do treće godine života kako bih mogao sam, kad god poželim, čitati tu priču i druge. Od tada traje moja fascinacija Skandinavijom – književnošću, glazbom i kulturom – da sam, kad je došao trenutak izbora studija, odabrao upravo skandinavistiku – otkriva nam Mišo Grundler.
Mnogo je skandinavskih priča i autora prevedeno na hrvatski od početka 20. stoljeća do danas, kaže. U većini njih odražava se skandinavski mentalitet koji dobro opisuje pojam „janteloven“ – nitko u društvu ne smije se isticati, uzdizati sebe, biti uznosit ili ohol te misliti da je bolji od drugih – općenito se svaki oblik hvalisanja smatra krajnje neukusnim i neskandinavskim, objašnjava Grundler.
– Stariji prijevodi skandinavskih djela na hrvatski često su bili prenošeni preko njemačkog ili engleskog kao jezika posrednika, pri čemu se, nažalost, znalo dosta toga izgubiti jer je riječ o prijevodu iz druge ruke. Danas, zahvaljujući Katedri za skandinavistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, imamo dovoljno vrsnih prevoditeljica i prevoditelja pa se više ne moramo oslanjati na tuđe prijevode, a naša publika ima priliku upoznati svu širinu stvaralačkog spektra skandinavskih autora – dodaje ovaj prevoditelj.
KNJIGE SE NISU PREVELE SAME
Tradicionalno, prevoditelji su često bili nevidljivi članovi društva, poput sjenki koje nestanu kada se uključe svjetla reflektora, primjećuje Grundler.
– Mnogi imaju tendenciju zaboraviti da se knjige stranih autora nisu prevele same nego da iza toga stoji trud i rad prevoditelja i prevoditeljica, a na prevođenje se nerijetko gledalo kao na svojevrstan hobi ili usputno zanimanje (uz neizbježno pitanje: „A čime se stvarno baviš?“) – ističe.
– Danas, poglavito zahvaljujući radu Društva hrvatskih književnih prevodilaca, status i vidljivost prevoditelja u društvu uvelike su se poboljšali. Mediji uglavnom više ne zaboravljaju navesti ime prevoditelja kada pišu o stranim književnim izdanjima, prevoditelji su česti gosti u kolumnama, intervjuima i emisijama, a mnogi izdavači uz ime autora na korice knjiga stavljaju i ime prevoditelja – osobe bez koje te knjige ne bi bilo na našem tržištu – kaže.
Iako je zadatak prevoditelja objektivno i neutralno prenijeti strani tekst na hrvatski jezik, potpuna neutralnost i neosobnost, dakako, nije moguća, otkriva nam Grundler.
– Mi prevoditelji prvenstveno smo čitatelji i imamo svoje osobne književne sklonosti. Svjesni smo da nam ne leži svaki žanr jednako dobro, stoga se nijedan ozbiljan prevoditelj neće prihvatiti prijevoda nečega u čemu se sam ne (s)nalazi – govori, ističući kako osobito voli čitati poeziju, povijesne romane i djela suvremenih filozofa.
MA KOLIKO DUGO IZBIVAO, DOM JE DOM
Osnovna razlika u tome kako Skandinavci pričaju priče u odnosu na Hrvate jest to što u skandinavskim književnostima gotovo da ne postoje tabu teme – o svemu se može pisati bez ograda. Također, skandinavski će autori uvijek propitivati ulogu društva kao sukrivca u određenom zločinu, kaže. Ipak, ne bi se volio pronaći u nekoj od nordijskih priča.
– Skandinavske su priče veoma mračne i pesimistične, za razliku od njihovih uređenih i, po svim istraživanjima, sretnih društava, pa se ne bih baš rado našao kao lik u većini njihovih priča. Ipak, kada bih morao odabrati jednu priču u kojoj bih se našao, bila bi to staronordijska „Priča o Audunu i njegovu medvjedu“, koja opisuje život mladića s Islanda koji proputuje dobar dio tada poznatog svijeta i usput nabavi sjevernog medvjeda, kojega daruje danskom kralju kao izraz zahvalnosti. Od djetinje fascinacije sjeverom, posebno su me opčinjavali sjeverni medvjedi, iako dvojim da bih nekog primjerka te veličanstvene vrste volio susresti oči u oči – prepričava Grundler.
Za kraj, upitali smo ga koliko se često vraća kući, u Slatinu – ondje gdje nema hladnog sjevera, polarnih medvjeda i nordijskih priča.
– Nastojim dolaziti kući što češće, iako mi je raspored nerijetko gust, uz stalna putovanja u Skandinaviju, pa katkada prođe i nekoliko mjeseci između posjeta Slatini – ali, ma gdje bio i koliko dugo izbivao, uvijek se vraćam jer, iako zvuči kao klišej, dom je dom – zaključuje za kraj. (icv.hr, dj; Foto: Dora Jagarinec, Canva)
Foto:
.jpg)
Trgovina Megamont na adresi Ulica bana Jelačića 2 Slatina ima sve, ''od igle do lokomotive''! Što to trgovina Megamont Slatina nudi pogledajte na MEGAMONT.
.jpg)
