No u deset godina boravka u Voćinu i suživota s vjernicima “u dobru i zlu” omiljeni župnik Mladen Štivin uključio se i u društveni život zajednice i postao nerazdvojni dio sredine kojoj služi.
Običaji i nošnje
– Kad sam došao u Voćin, kulturno-umjetničko društvo tek je osnovano pa sam vidio što i kako rade, i znao sam da bi trebalo “dotjerati” pjesmu i da bi trebalo rekonstruirati narodne nošnje. Članovi KUD-a, Hrvati s Kosova, iz BiH i Šokci, nisu znali da sam ja to već radio, ali vidjeli su moje zanimanje i krenuli smo zajedno u prikupljanje glazbene baštine, kola, pjesama i običaja. Tako sam na terenu obišao mnogo kazivača, od kojih sam saznao ono što nigdje nije zapisano. Potom je trebalo rekonstruirati i narodnu nošnju, a kako je ona izgledala, doznali smo sa starih fotografija i od kazivača. Sad imamo rekonstruirana četiri sloja voćinske narodne nošnje, od najstarijega, nošenog početkom 20. stoljeća, pa sve do kraja Drugog svjetskog rata, kad se narodna nošnja prestala nositi.
Vlč. Štivin objašnjava kako se narodna nošnja mijenjala s početkom korištenja industrijskih materijala, a promjena načina života i industrijalizacija donijele su kraćenje nošnje. Malo dijelova narodnih nošnji bilo je sačuvano jer je Voćin stradao u požaru u Drugom svjetskom ratu. Članovi Kulturno-umjetničke udruge Voćin i župnik Štivin doista su morali pretraživati stare škrinje i ormare, doslovno pabirčiti, kako bi sastavili nošnju. Nešto su uspjeli pronaći pa su dali izraditi pojedine dijelove, pregače, košulje, suknje, oplećke, marame, kožuhe, a mušku nošnju još nisu potpuno rekonstruirali.
– Najviše radimo sami, ja tumačim stvari kako trebaju biti, potvrdu tražimo kod stručnjaka, u Zavičajnom muzeju Slatine kod ravnateljice Dragice Šuvak, ili u PIRN-u, Posudionici i radionici narodnih nošnji u Zagrebu kod Josipa Forjana. Kulturno-umjetničku udrugu Voćin sada vodi Miroslav Šarić, ali surađujemo i dalje, ja osmislim koreografije, Miroslav ih postavlja, a pomažem također ako treba nešto otpjevati ili nešto novo pokazati - kaže vlč. Štivin.
KUD Ćeralije
- Sada više vremena posvećujem vođenju KUD-a Ćeralije, koji čine Hrvati s Kosova. Njih do sada nitko od etnologa nije ozbiljnije istraživao i zapravo preda mnom se otvorila velika škrinja puna narodnog blaga. Krenuo sam i njihovim kazivačima i utvrdio da su oni došli sa svojim živim običajima.
U proteklih 25 godina, otkako su Hrvati s Kosova naselili područje Voćina i Ćeralija, običaji koje su donijeli sa sobom ponešto su se promijenili. Oni su imali samo ženske nošnje, jer muškarci su šezdesetih godina počeli nositi isključivo građanska odijela.
– Ispitao sam situaciju, skupio one koji bi htjeli biti članovi kulturno-umjetničkog društva, pa sada i Ćeralije imaju svoj KUD. Običaji Hrvata na Kosovu dosta su povezani s hrvatskim, premda su stoljećima živjeli daleko od pradomovine. U njihovu folkloru sličnost se ogleda u nazivima odjeće, u nekim načinima pjevanja, ali ima također elemenata turcizama. Župnik Štivin ističe da je proučavanje i bavljenje folklorom i narodnim običajima njegov hobi, pa dio dana, obično večernje sate, ostavlja za taj rad. Kaže da je folklor življenje konkretne stvarnosti, on živi i danas, premda se narodni običaji mijenjaju i zbog globalizacije postaju opći.
– Ostali dio dana provodim u redovitim pastoralnim aktivnostima u župi, u razgovorima s ljudima koji mi dolaze, susretima s hodočasnicima i organiziranjem njihova prijma, i na taj način bliže sam ljudima. Kada bih svoj hobi kao svećenik zadržao samo za sebe, to nikome ništa ne bi značilo i nitko ne bi imao koristi od toga. Bitno je da i na taj način imam živi susret s ljudima.
Skuplja puhaće instrumente, čuva ih svirajući na njima
Vlč. Mladen Štivin osjeća posebnu naklonost prema tradicijskim puhačkim glazbalima. Ima vrijednu zbirku tih instrumenata, a sviranje je, kaže, najbolji način da se oni očuvaju pa im i sam pomaže – svirajući. Spremno će uzeti i zasvirati gajde, dude, dvojnice, frulice, baranjsku diplicu, pero, gajde makedonskog tipa, šupeljke, kavali… Dio znanja stekao je na seminaru za sviranje gajdi u Gorjanima, a mnogo je i sam naučio.
Svatovski i božićni običaji
- Kad je riječ o običajima Hrvata na Kosovu, oni su vrlo slični hrvatskima i rekao bi da neki od njih, poput svadbenih, nisu samo hrvatski običaji. Tako je u svatovima uvijek prisutna jabuka kod svih Slavena, ali i kod drugih, kao simbol plodnosti. Mlada je kod njih pokrivena, kao što je i kod nas nekad do vjenčanja bila. Slavonska pjesma “Sunce se od zemlje odvaja, kćerka se od majke rastaje” ima kod Hrvata s Kosova varijantu “Trešnja se od koren kornjaše, ćerka se od majke delaše”. Ili, paljenje badnjaka za Božić i srpski je i hrvatski običaj, prisutan i kod Hrvata s Kosova - kaže vlč. Štivin. (Petar Žarković-Glas Slavonije)
Oglašavajte na Domovina netu!
Zamolba
Dragi čitatelji molimo Vas da ponekad kliknete na reklamu ispod članka.
Vas to neće koštati ništa, a nama će nešto značiti. Hvala unaprijed!
(Domovina net)
⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩
