Slatinčanin Goran Perkovac bio je kapetan hrvatske reprezentacije za olimpijsko zlato u Atlanti 1996. Slovio je kao veliki igrački autoritet, čovjek koji je puno puta podmetnuo leđa za najveće dosege.
Nakon igračke karijere preselio se u Švicarsku, ostao uz rukomet, vodio ponajbolje švicarske klubove. Posljednjih godina radio je i kao trener u njemačkoj Bundesligi. Koliko su to reference za izborničku funkciju, stvar je onih koji odlučuju, no, nesporno Perkovac je jedno od važnijih imena naše novije rukometne povijesti.
– Trenutačno sam slobodan, u Švicarskoj sam, kod kuće. Ima planova oko Bundeslige za listopad, studeni, no, o tom potom.
Gledali ste Olimpijske igre u Riju?
– Jesam, nije bilo lako.
Što kažete o Hrvatskoj?
– Prvo, Željko Babić dobar je trener, dobar momak, odlično je radio u Brestu i bilo bi bolje i za njega i za reprezentaciju da je tamo ostao. Nije se uspio nositi s tim što nosi takva uloga. To ne mijenja mišljenje o njemu kao treneru, a sama činjenica da je dao neopozivu ostavku, govori da osjeća odgovornost, što je svakako dobro.
Igrače ne spominjete?
– Mislim da imamo igrače koji igraju toliko dobro, toliko lako, koji toliko lako zabijaju golove i brane se da smo imali pravo nadati se većem dosegu. Mi u svakom slučaju vrijedimo za vrh. Ne kažem da imamo kvalitetu da na njemu budemo kontinuirano kao Francuzi s ovom generacijom, ali svakako imamo kvalitetu to ostvariti ponekad, a nismo. Zašto to nije tako, iz ove perspektive ne mogu odgovoriti.
Vidite li sebe u izborničkoj funkciji?
– Bio bi nepošten kada bih rekao da ne jer puno toga u karijeri sam prošao i još uvijek se naježim kada čujem himnu. Svaki od nas ima svoju viziju i svoje poglede. A u konačnici, možda sam i prije zaslužio priliku od nekih koji su je dobili.
Kako biste vi popravili sadašnju situaciju?
– Sigurno bih odmah porazgovarao s nekim starim igračima koji su trebali biti tu, s nekim mlađim igračima koji su nisu bili. Imamo velik izbor, to je velika stvar i ono što je u tom smislu bitno je da su svi ti igrači odnekud izašli kod kuće, što sigurno treba više cijeniti. Mislim da je, da bismo se zadržali visoko, nužna komunikacija struke po svim tim pitanjima. Deset glava uvijek zna više od jedne. Nitko zbog toga ne bi bio manji.
Nastavio je…
– Mi uvijek i u svemu mislimo da smo najbolji, ali smatram da nam rejting malo pomalo s godinama pada, da nam stvari izmiču iz ruku i da je krajnje vrijeme da se nešto konkretnije učini da bi se trend zaustavio. Nisam sklon priči da imamo vremena, dapače, mislim da ga imamo vrlo malo i da se s tim ne treba igrati, već iskoristiti ga maksimalno. Sve te razgovore, postavke, treba obaviti do kraja listopada i krenuti prema SP i dalje. Vrijeme se ne smije podcijeniti.
Je li vas netko kontaktirao?
– Nije, ne znam ni hoće li, ali znam što bih i znam da možemo puno.
Mnogi smatraju da vam trenerska reputacija nije jak adut?
– A koji je to adut bila, recimo, Lini Červaru 2002. godine, ili Slavku Goluži nakon njega, ili Babiću… Što su oni u trenerskoj karijeri dotad napravili? Reprezentacija je posebna priča, bio sam dio nje i znam da je najvažnije da smo svi skupa ako se odlučimo za neku stvar.
Nije vas bilo na promociji filma o zlatnoj Atlanti?
– Bio sam spriječen klupskim obvezama, a na ovaj drugi Ćosićev sam stigao. O filmovima bi se dalo pričati, ali je lijepa činjenica da je to na taj način otrgnuto zaboravu – odrješito kako je i igrao zaključuje Perkovac. (sportske.jutarnji.hr/vpz.hr)
-Zamolba
Poštovani čitatelji, molimo Vas da pokoji put kliknete na reklamu ispod članka i iznad loga. Vas to neće koštati ništa, a nama će puno značiti. Hvala unaprijed.
(Domovina. net)
