Vijesti iz Slatine, Virovitičko-podravske županije, Slavonije i Baranje, te Lijepe naše; kontakt-dragutinfisli@gmail.com
U bezizlaznoj situaciji oni su se vješto povlačili iz Vukovara kroz kukuruze prema Vinkovcima i u mrklom mraku i uspjeli proći okruženje i to bez ispaljenog metka, ali je većina i dalje bila ogorčena zbog izostanka deblokade...
Dana 17. studenog 1991. godine iz Vukovara su se uspjeli probiti na zapad ljudi na čelu s Brankom Borkovićem - Mladim Jastrebom. Ta skupina pripadnika obrane Vukovara koje su uspjele proći kroz protivnički raspored poduzela je svoju akciju pod okriljem noći sa 17. na 18. studenoga 1991. godine.
U bezizlaznoj situaciji oni su se vješto povlačili iz Vukovara kroz kukuruze prema Vinkovcima i u mrklom mraku i uspjeli proći okruženje i to bez ispaljenog metka, ali je većina i dalje bila ogorčena zbog izostanka deblokade.
Tek kasnije su spoznali da im se realno i nije moglo pomoći, jer je rat već plamtio diljem domovine, a bilo je jasno da je Generalštab JNA zbog pogranične blizine Srbiji bio odredio Vukovar kao idealnu lokaciju zamke za navlačenje i masovno uništenje Hrvatske vojske.
Međutim, branitelji sjevernog džepa u Borovu Naselju se nisu mogli probiti iz obruča i izvući iz grada te ih je većina izginula. Ista je sudbina dočekala i mnoge branitelje ostalih kvartova Vukovara, iako su neki, uključujući i zapovjednike, uspješno probili obruč i izvukli se preko kukuruzih polja na područja pod kontrolom hrvatskih vlasti. Od preživjelih nesrba većina ih je protjerana na slobodan teritorij, ali je oko 800 ljudi sposobnih za borbu (podjednako civila i zarobljenih vojnika) kao i 2000 drugih civila zatočena u srpskim zatvorima i konc-logorima. Većina iz Vukovara je završila u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici. Iako su postupno gotovo svi zamijenjeni u razmjenama zarobljenika, neki su ubijeni tijekom brutalnog mučenja po zatvorima. Hrvate iz Vukovarske bolnice (oko 260 ljudi plus medicinsko osoblje) je odvela JNA i srpska paravojska na obližnje polje u Ovčari i tamo ih pogubila.
Sva planiranost i monstruoznost zločina koja stoji iza srpskih napada na Vukovar (kao i mjerilo srpske nemoralne nelojalnosti i izdaje) se vidi i po tome što je napad smišljeno započeo 14. studenog 1991. godine, nakon što su se hrvatska djeca vratila sa školskih ekskurzija u Vukovar, a istovremeno su sva srpska djeca evakuirana iz grada, tako da u toj neravnopravnoj borbi, izgine što više hrvatske djece, bez ikakvog rizika za srpsku djecu, ali su srpski mediji ipak lansirali veliku laž o njihovom „ustaškom“ pokolju.
Veliku ulogu u razaranju Vukovara je imao i banjalučki korpus JNA, kao udarna snaga pljačkaške agresije iz BiH na Hrvatsku, ali je vođa četničke paravojske Vojislav Šešelj glavni kreator niza krvožednih zločina, uključujući i one povezane sa smaknućima zatočenika iz vukovarske ratne bolnice, u kojem su bili upleteni njegovi "Beli Orlovi". Velikosrpski su osvajači na grad ispalili više od 6,5 milijuna projektila, srušili vukovarsku ratnu bolnicu i brojne civilne objekte, a za to do danas nitko nije odgovarao. Tribunal u Haagu je mega-zlikovca Vojislava Šešelja čak bez presude pustio na slobodu.
-Čekali i nadali se...
Dana 16. studenog 1991. godine palo je i jako hrvatsko uporište Nijemci, a u Borovom Naselju su pojedine skupine branitelja još uvijek sa zadnjim rezervama streljiva vodile ogorčene borbe protiv srpskih agresora, nadajući se prodoru elitnih postrojbi HV iz Slavonije koje su trebale deblokirati herojski grad.
Hrvatska obrana je na početku borbi u Vukovaru, u kolovozu 1991. godine,imala oko 800 pripadnika MUP-a Vukovar i Varaždin, NZ Vukovara, 4. Bojnu 3. "A" brigade ZNG-a, skupinu 1 "A" brigade ZNG-a, te skupinu od 58 pripadnika HOS-a. Postupnom dostavom oružja iz osvojenih vojarni JNA broj branitelja je narastao na oko 1.800, a najviše do 2.000 ljudi u samom gradu, dok ih je pred sam pad grada na cijelom bojištu bilo najviše 6.700. Ukupan broj oklopno-mehaniziranih sredstava također pred sam pad grada na cijelom bojištu bio je: 26 tenkova i oklopnih transportera, 52 topa do 100 mm, 32 topa preko 100 mm, 1 VBR te 68 minobacača.
Veliku snagu obrane činila je 204. brigada HV, koja se u službenim popisima i dokumentima HV-a vodila kao 124. brigada Hrvatske vojske, a koja je formirana od pripadnika naoružanih postrojbi u Vukovaru dana 25. rujna 1991. godine.
Unatoč njihovoj malobrojnosti i slabom naoružanju, vukovarski branitelji su bili daleko bolje psihološki i borbeno motivirani od njihovih protivnika jer su u dosta slučajeva njihove obitelji bile u gradu i okolici, pa su se borili s više snage, borbenosti i požrtvovanja, a na ruku im je išlo i poznavanje gradskog terena, koje im je davalo velike obrambene prednosti.
Ključnu ulogu u smišljanju defenzivne taktike koja je tako dugo zadržala agresore izvan Vukovara tijekom borbi imali su zapovjednik Mile Dedaković Jastreb, tenjegovi zamjenici u Vukovaru i borovu Naselju Blago Zadro i Branko Borković, koji su stvorili učinkovitu združenu zapovjednu strukturu brigade od prethodno odvojenih elemenata.
Njihova taktika se temeljila na integraciji cijelog obrambenog sustava, koji je uključivao miniranje prilaznih puteva, ekipe protutenkovskih lovaca, snajpere i dobro utvrđene obrambene položaje. Ova je integracija vrlo uspješno usporavala i razbijala napade JNA do posljednjeg trenutka uspješne borbe protiv premoćnog protunapada, koji bi natjerao i najhrabrije hrvatske branitelje na povlačenje.
Obrana Vukovara se cijelo vrijeme nadala dolasku postrojbi HV i uspješnoj deblokadi iz pravca Slavonije. Bilo je više takvih pokušaja deblokade Vukovara, ali su ostali neuspješni zbog velikih gubitaka od ubitačne topničke vatre JNA. Do svoje pogibije je Blago Zadro osobno vodio vrlo riskantne kontraakcije zaustavljanja tenkovskih prodora JNA na Trpinjskoj cesti, stvarajući na njoj velika „groblja tenkova", koja su bila najbolja obrana grada. U jednoj takvoj akciji samo je Žarko Manjkas – Crvenkapa uništio četiri tenka T-55.
U Vukovaru su 15. studenog 1991. godine agresori su presjekli komunikacije branitelja, Borovo Naselje odsječeno je od Vukovara.
Dio branitelja Vukovara se pred napadom oko 500 agresorskih tenkova morao 14. studenog 1991. povući u Borovo Naselje. U Borovu Naselju novi punkt obrane bila je alatnica kombinata Borovo, a na dijelu Vukovara jedan je bio kod željezničke postaje, a drugi u stambenoj zgradi kod nadvožnjaka.
Oni su pokušali obnoviti komunikaciju Vukovar – Borovo Naselje, ali nisu uspjeli, ali je još veću tjeskobu kod branitelja Borova Naselja stvarao osjećaj da su odsječeni od bolnice u Vukovaru, pa je tako pad grada je bio sve izvjesniji.
-Zahtjev Mile Dedakovića 15.11.1991
Zahtjev poslan na više adresa u Zagrebu (GS, Predsjedniku Republike, predsjedniku Vlade, MUP-u, MORH-u, predsjedniku Sabora....)
"Borovo Naselje je u neprijateljskim rukama, osim dijela glavne ulice za koji očekujemo podatak još u toku dana. S obzirom na odnos snaga, smatramo da će i taj posljednji punkt pasti. 70% nepobjedivog Vukovara je u rukama neprijatelja. Imajući u vidu snage i sredstva kojima branitelji Vukovara raspolažu i čime raspolaže neprijatelj, očekujemo da u toku dana ili noći Vukovar doživi sudbinu Borova Naselja.
Snage i sredstva koje ste mi dodijelili za proboj puta i deblokadu puta Vinkovci - Vukovar (jedna brigada ZNG - 800 ljudi, od toga 400 pobjeglo), bez oklopno mehaniziranih jedinica i bez mogućnosti vatrene pripreme i podrške, jer nismo imali granata i mina, bile su dovoljne za politički proboj, ali ne i za vojni - stvarni.
Zahtijevam da spasite živote žena, djece i ranjenika, jer branitelji Vukovara i Operativna grupa nemaju mogućnosti da ih silom zaštite i spase. Također zahtijevam da nam HITNO uputite: uniforme, civilnu odjeću i obuću jer iz Vukovara i Borova Naselja pristižu ljudi, borci tj. oni koji se uspijevaju probiti do Vinkovaca, a iza kojih ostaju njihovi prijatelji u minskim poljima ili kao žrtve mitraljeskih gnijezda.
Nemamo ni jedan komad odjeće, ni par obuće, a pomoć od Kriznog stožera Vinkovci ne možemo dobiti. Zahtijevam da osigurate pristojan smještaj za one koji su osuđeni na smrt, a mi se nadamo da će barem dio njih preživjeti. Ovaj put zahtijevam da se konačno udostojite da mi pismeno odgovorite što ćete poduzeti u kontekstu spašavanja života, i to HITNO, a što od mene očekujete i u tom kontekstu da mi date konkretne zapovjedi, snage i sredstva," napisao je Zapovjednik Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja pukovnik Mile Dedaković Jastreb.
Usprkos herojskom otporu, znatno brojnija i nadmoćnija jugovojska, u čijem su se sastavu borili pobunjeni Srbi iz Hrvatske, četnici i ostale paravojne srpske postrojbe, slomile su herojski otpor malobrojnih, opkoljenih branitelja i do ponedjeljka 18. studenoga 1991. okupirale najveći dio Vukovara. Sljedeći dan, 19. studenoga, okupirano je i Borovo Naselje, a manji dio hrvatskih branitelja nastavio je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20. studenoga.
S okupacijom grada uslijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civilnoga pučanstva. Pod srpskom okupacijom Vukovar je, zajedno s Baranjom i ostalim dijelovima istočne Slavonije i zapadnoga Srijema – tzv. UN sektor Istok, ostao sve do 15. siječnja 1998, kada je tzv. procesom mirne reintegracije konačno vraćen u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
Prema podacima Ministarstva zdravstva, 19. studenoga 1991. na području Vukovara bilo je oko 14.100 civila: oko 10.000 u Vukovaru, oko 4000 u Borovu Naselju i oko 100 u Lušcu, a hrvatskih branitelja bilo je oko 900: oko 450 u Vukovaru i oko 450 u Borovu Naselju. U vukovarskoj bolnici je na dan okupacije bilo oko 420 ranjenika i bolesnika, a u skloništu-stacionaru Borovo Commercea bilo je oko 250 ranjenika. Ravnateljica bolnice dr. Vesna Bosanac i zapovjednik ratnoga saniteta općine Vukovar dr. Juraj Njavro, zajedno s ostalim liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima i ostalim osobljem postali su simbolom humanosti. Tijekom gotovo puna tri mjeseca opsade Vukovara savjesno i požrtvovano radili su danonoćno, bez pravoga odmora i na granici iscrpljenosti. Svi ranjenici bili su jednako tretirani i zbrinuti bez obzira na vjeru ili nacionalnu pripadnost. U bolnici su liječeni i ranjeni vojnici agresorske JNA, čak i pripadnici ozloglašenih srpskih paravojnih postrojbi.
Nakon okupacije najmanje 266 ranjenika, djelatnika bolnice i članova njihovih obitelji te drugih civila izvedeno je iz bolnice i ubijeno ili se vode kao nestali; od toga broja na Ovčari je 20. studenoga 1991. ubijeno 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine. Dok su vojnici JNA iz bolnice izvodili ranjenike i osoblje bolnice, njihov zapovjednik, „oficir" JNA, Veselin Šljivančanin, koji je preuzeo nadzor nad bolnicom i kontrolirao situaciju, održao je „govor pobjednika" okupljenim liječnicima i medicinskom osoblju, naglasivši da se JNA i ostale srpske postrojbe zajednički bore i djeluju s istim ciljem.
Tijekom napada na grad JNA i srpske dobrovoljačke postrojbe razrušile su ili oštetile gotovo sve vukovarske građevine, ne poštedjevši pritom ni bolnicu, ni vjerske, kulturne i povijesne spomenike, ni gospodarske i stambene objekte (u Vukovaru je uništeno ili oštećeno 25.590 stanova, što je 91 posto ukupnoga broja stanova).
-Ljubav kao izvor hrabrosti
Agresor je bio višestruko brojniji i bolje naoružan od vukovarskih branitelja; raspolagao je više nego deseterostruko većim brojem topničkog oruđa i više nego stostruko većim brojem granata i mina te ostalog streljiva, a branitelji nisu imali ni borbene zrakoplove.
Ujedno, ti podaci najbolji su odgovor zlonamjerno plasiranim „informacijama" u javnost „da je Vukovar prodan" ili „da je predsjednik Tuđman namjerno žrtvovao Vukovar, kako bi Hrvatska dobila međunarodno priznanje", ili čak zato „da bi se hrvatska nacija homogenizirala i očistila od Srba". Koliko su takve teze neutemeljene, pokazuje podatak da je na sastanku u Uredu predsjednika Republike 14. studenoga 1991, prilikom rasprave o ekstremnim ponašanjima u Hrvatskoj, predsjednik Tuđman rekao da će se suprotstaviti mišljenjima „da ne može niti jedan Srbin ostati u Hrvatskoj". Dakle samo nekoliko dana prije okupacije Vukovara, u teškom i mučnom ratnom stanju, čiji se kraj nije nazirao, a u kojem su zbog nastale psihoze uvjeti itekako bili „pogodni" za osvetu, protjerivanje i razna zlodjela nad Srbima u Hrvatskoj, predsjednik Tuđman ostao je dosljedan politici zaštite građanskih i nacionalnih prava svih hrvatskih građana na teritoriju pod hrvatskom vlašću.
Vukovar je okupiran, no upornom i žilavom višemjesečnom obranom njegovi branitelji spriječili su početni zamah i usporili očekivanu dinamiku napadnih operacija neprijatelja. Žrtvujući vlastite živote stvorili su prijeko potrebno vrijeme da se u ostalim dijelovima Hrvatske provede mobilizacija i ustroje nove postrojbe te nabavi oružje i ostala sredstva ratne tehnike, kao i da hrvatsko vodstvo intenzivira diplomatske aktivnosti u svrhu međunarodnoga priznanja. Uz to, obrana Vukovara onemogućila je spajanje snaga JNA iz istočne i zapadne Slavonije, koje je u planovima JNA za osvajanje Hrvatske imalo strateško značenje. Istodobno, ubojstva civila i razmjeri razaranja Vukovara razotkrili su svjetskoj javnosti pravu sliku srpske agresije, a branitelji Vukovara pokazali su da je moguće uspješno se boriti protiv toliko nadmoćnijeg agresora. Time su pridonijeli razumijevanju događaja u Hrvatskoj i ubrzali međunarodno priznanje Hrvatske, a domoljubljem i hrabrošću zaslužili su počasno mjesto u hrvatskoj povijesti.
Iznimnom ulogom u sprečavanju neprijatelja da okupacijom cijele istočne Slavonije ostvari operacijsku dubinu, odnosno povoljne uvjete za dalje napredovanje prema Zagrebu, obrana Vukovara poprimila je strateško značenje za ukupnu obranu Hrvatske. Zato se može reći da su vukovarski branitelji otvorili vrata uspostavi slobodne i neovisne Hrvatske i pobjedi Hrvatske u Domovinskom ratu.
Brojni autori posvetili su svoje tekstove herojima Domovinskog rata, diveći se žrtvi i veličini hrvatskih branitelja. S posebnim divljenjem govori se o braniteljima Vukovara. Među njima se toplinom, iskrenošću i originalnošću izdvaja knjiga 91,6 MHZ – glasom protiv topova Alenke Mirković, novinarke ratnoga Hrvatskoga radija Vukovar. Njezina rečenica, „Isuse Bože, kakvi ljudi ovdje ginu!" – temeljena na osjećajima „topline, neizmjerne zahvalnosti i tuge" – nameće se kao zaključak istinite priče o obrani Vukovara i Hrvatske 1991, i kao jednostavan opis, odnosno sažetak vrlina ljudi koji su branili Vukovar i obranili Hrvatsku.
Hrabrost, požrtvovnost, solidarnost i spremnost na smrt radi obrane dobra, vrline su utemeljene na ljubavi. Upravo zato Bitka za Vukovar nije samo važan događaj iz hrvatske vojne povijesti, nego i priča o ljubavi, što je istaknuto u naslovu ovoga teksta. Jer je ljubav prema vlastitoj obitelji, svojim sugrađanima, domu i Domovini, koje su tako srčano branili, bila najsnažniji motiv vukovarskim braniteljima. Tu je ljubav kao glavni izvor neizmjerne hrabrosti vukovarskih branitelja prepoznao novinar, pisac i heroj Siniša Glavašević i na sebi svojstven način opisao u Priči o ljubavi; ona je sjajna poruka svima koji traže smisao života i ideale zbog kojih vrijedi umrijeti: „Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni."
-Vukovar, 15.11.1991. - borbe na Trpinjskoj cesti
Već 14. studenog 1991. godine postrojbe HV nisu imale dovoljno streljiva, pa je zbog toga grad bio pred padom, a tri iduća dana skupine hrvatskih branitelja koje nisu imale streljiva morale su prestale pružati otpor napadačima i uporno pokušavale proboj iz opkoljenog grada, jer nada zadnja umire.
Tako je dio hrvatskih branitelja iz Borovog Naselja morao već 14. studenog 1991. godine krenuti u proboj prema Vinkovcima. Tada su krenuli i agresorski tenkovi i srpsko paravojno pješaštvo s Orlovače na Trpinjsku cestu. Na punkt širine 200 metara krenulo je 18 tenkova M–84 i 22 srpska oklopna transportera. Branitelji su im uspjeli uništili 5 tenkova i oklopnih transportera, ali nakon toga više nisu imali protuoklopnog oružja pa su se povukli u Ličku ulicu. Tada je JNA uspjela u potpunosti presjeći prometnicu između Borova Naselja i Vukovara.
Sutradan, 15.11.1991. godine agresor je još više potisnuo snage lokalne 131. brigade HV-a, jer su Proleterska gardijska mehanizirana divizija JNA i Treća proleterska gardijska mehanizirana brigada uz jaku topničku i zrakoplovnu potporu iznenadnim napadom koje su u neredu odstupile i zauzela sela Lipovce, Apševce i Podgrađe, iz kojih su hrvatske snage morale odstupiti jer više nisu imale streljiva niti protuoklopnih sredstava.
Zbog tog udruženog prodora mehaniziranih snaga JNA, morali su pripadnici 131. brigade HV-a srušiti most na rijeci Savi kod Gunje, zbog opasnosti od napada srpskih agresora iz Bosne i Hercegovine.
Broj do tada stalno angažiranih srpskih vojnika koji su napadali sam grad bio oko 30.000, čemu treba dodati još toliko članova posada posade 1.600 srpskih tenkova i oklopnih transportera, poslužitelje 980 oruđa zemaljskog topništva i 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi, opasnih i za djelovanje po zemaljskim ciljevima, tako da se ukupan broj neprijateljskih vojnika na vukovarskom bojištu pred pad grada procjenjuje na oko 80.000.
Za zauzimanje Vukovara JNA je angažirala ukupno 11 brigada operativne vojske, od čega devet oklopno – mehaniziranih brigada, uz brojne postrojbe Teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba, Banjalučki korpus i krvoločne paravojne dragovoljačke postrojbe Arkanovce, Šešeljevce i druge.
Međutim, srpski agresori su u Vukovaru izgubili između 500 i 600 tenkova, 23 aviona, te preko 300 ostalih oklopnih vozila, dakako – sa njihovim posadama, što je mnoge njihove vojnike toliko demoraliziralo da su masovno dezertirali s bojišnice i bježali svojim porodicama u Srbiju.
Američki, engleski, španjolski, talijanski i njemački vojni stručnjaci tvrde da je to svjetski rekord u uništavanju neprijatelja i njegove sile, na tako malom području i u tako kratkom vremenu.
Promo :
U bezizlaznoj situaciji oni su se vješto povlačili iz Vukovara kroz kukuruze prema Vinkovcima i u mrklom mraku i uspjeli proći okruženje i to bez ispaljenog metka, ali je većina i dalje bila ogorčena zbog izostanka deblokade...
Dana 17. studenog 1991. godine iz Vukovara su se uspjeli probiti na zapad ljudi na čelu s Brankom Borkovićem - Mladim Jastrebom. Ta skupina pripadnika obrane Vukovara koje su uspjele proći kroz protivnički raspored poduzela je svoju akciju pod okriljem noći sa 17. na 18. studenoga 1991. godine.
U bezizlaznoj situaciji oni su se vješto povlačili iz Vukovara kroz kukuruze prema Vinkovcima i u mrklom mraku i uspjeli proći okruženje i to bez ispaljenog metka, ali je većina i dalje bila ogorčena zbog izostanka deblokade.
Tek kasnije su spoznali da im se realno i nije moglo pomoći, jer je rat već plamtio diljem domovine, a bilo je jasno da je Generalštab JNA zbog pogranične blizine Srbiji bio odredio Vukovar kao idealnu lokaciju zamke za navlačenje i masovno uništenje Hrvatske vojske.
Međutim, branitelji sjevernog džepa u Borovu Naselju se nisu mogli probiti iz obruča i izvući iz grada te ih je većina izginula. Ista je sudbina dočekala i mnoge branitelje ostalih kvartova Vukovara, iako su neki, uključujući i zapovjednike, uspješno probili obruč i izvukli se preko kukuruzih polja na područja pod kontrolom hrvatskih vlasti. Od preživjelih nesrba većina ih je protjerana na slobodan teritorij, ali je oko 800 ljudi sposobnih za borbu (podjednako civila i zarobljenih vojnika) kao i 2000 drugih civila zatočena u srpskim zatvorima i konc-logorima. Većina iz Vukovara je završila u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici. Iako su postupno gotovo svi zamijenjeni u razmjenama zarobljenika, neki su ubijeni tijekom brutalnog mučenja po zatvorima. Hrvate iz Vukovarske bolnice (oko 260 ljudi plus medicinsko osoblje) je odvela JNA i srpska paravojska na obližnje polje u Ovčari i tamo ih pogubila.
Sva planiranost i monstruoznost zločina koja stoji iza srpskih napada na Vukovar (kao i mjerilo srpske nemoralne nelojalnosti i izdaje) se vidi i po tome što je napad smišljeno započeo 14. studenog 1991. godine, nakon što su se hrvatska djeca vratila sa školskih ekskurzija u Vukovar, a istovremeno su sva srpska djeca evakuirana iz grada, tako da u toj neravnopravnoj borbi, izgine što više hrvatske djece, bez ikakvog rizika za srpsku djecu, ali su srpski mediji ipak lansirali veliku laž o njihovom „ustaškom“ pokolju.
Veliku ulogu u razaranju Vukovara je imao i banjalučki korpus JNA, kao udarna snaga pljačkaške agresije iz BiH na Hrvatsku, ali je vođa četničke paravojske Vojislav Šešelj glavni kreator niza krvožednih zločina, uključujući i one povezane sa smaknućima zatočenika iz vukovarske ratne bolnice, u kojem su bili upleteni njegovi "Beli Orlovi". Velikosrpski su osvajači na grad ispalili više od 6,5 milijuna projektila, srušili vukovarsku ratnu bolnicu i brojne civilne objekte, a za to do danas nitko nije odgovarao. Tribunal u Haagu je mega-zlikovca Vojislava Šešelja čak bez presude pustio na slobodu.
-Čekali i nadali se...
Dana 16. studenog 1991. godine palo je i jako hrvatsko uporište Nijemci, a u Borovom Naselju su pojedine skupine branitelja još uvijek sa zadnjim rezervama streljiva vodile ogorčene borbe protiv srpskih agresora, nadajući se prodoru elitnih postrojbi HV iz Slavonije koje su trebale deblokirati herojski grad.
Hrvatska obrana je na početku borbi u Vukovaru, u kolovozu 1991. godine,imala oko 800 pripadnika MUP-a Vukovar i Varaždin, NZ Vukovara, 4. Bojnu 3. "A" brigade ZNG-a, skupinu 1 "A" brigade ZNG-a, te skupinu od 58 pripadnika HOS-a. Postupnom dostavom oružja iz osvojenih vojarni JNA broj branitelja je narastao na oko 1.800, a najviše do 2.000 ljudi u samom gradu, dok ih je pred sam pad grada na cijelom bojištu bilo najviše 6.700. Ukupan broj oklopno-mehaniziranih sredstava također pred sam pad grada na cijelom bojištu bio je: 26 tenkova i oklopnih transportera, 52 topa do 100 mm, 32 topa preko 100 mm, 1 VBR te 68 minobacača.
Veliku snagu obrane činila je 204. brigada HV, koja se u službenim popisima i dokumentima HV-a vodila kao 124. brigada Hrvatske vojske, a koja je formirana od pripadnika naoružanih postrojbi u Vukovaru dana 25. rujna 1991. godine.
Unatoč njihovoj malobrojnosti i slabom naoružanju, vukovarski branitelji su bili daleko bolje psihološki i borbeno motivirani od njihovih protivnika jer su u dosta slučajeva njihove obitelji bile u gradu i okolici, pa su se borili s više snage, borbenosti i požrtvovanja, a na ruku im je išlo i poznavanje gradskog terena, koje im je davalo velike obrambene prednosti.
Ključnu ulogu u smišljanju defenzivne taktike koja je tako dugo zadržala agresore izvan Vukovara tijekom borbi imali su zapovjednik Mile Dedaković Jastreb, tenjegovi zamjenici u Vukovaru i borovu Naselju Blago Zadro i Branko Borković, koji su stvorili učinkovitu združenu zapovjednu strukturu brigade od prethodno odvojenih elemenata.
Njihova taktika se temeljila na integraciji cijelog obrambenog sustava, koji je uključivao miniranje prilaznih puteva, ekipe protutenkovskih lovaca, snajpere i dobro utvrđene obrambene položaje. Ova je integracija vrlo uspješno usporavala i razbijala napade JNA do posljednjeg trenutka uspješne borbe protiv premoćnog protunapada, koji bi natjerao i najhrabrije hrvatske branitelje na povlačenje.
Obrana Vukovara se cijelo vrijeme nadala dolasku postrojbi HV i uspješnoj deblokadi iz pravca Slavonije. Bilo je više takvih pokušaja deblokade Vukovara, ali su ostali neuspješni zbog velikih gubitaka od ubitačne topničke vatre JNA. Do svoje pogibije je Blago Zadro osobno vodio vrlo riskantne kontraakcije zaustavljanja tenkovskih prodora JNA na Trpinjskoj cesti, stvarajući na njoj velika „groblja tenkova", koja su bila najbolja obrana grada. U jednoj takvoj akciji samo je Žarko Manjkas – Crvenkapa uništio četiri tenka T-55.
U Vukovaru su 15. studenog 1991. godine agresori su presjekli komunikacije branitelja, Borovo Naselje odsječeno je od Vukovara.
Dio branitelja Vukovara se pred napadom oko 500 agresorskih tenkova morao 14. studenog 1991. povući u Borovo Naselje. U Borovu Naselju novi punkt obrane bila je alatnica kombinata Borovo, a na dijelu Vukovara jedan je bio kod željezničke postaje, a drugi u stambenoj zgradi kod nadvožnjaka.
Oni su pokušali obnoviti komunikaciju Vukovar – Borovo Naselje, ali nisu uspjeli, ali je još veću tjeskobu kod branitelja Borova Naselja stvarao osjećaj da su odsječeni od bolnice u Vukovaru, pa je tako pad grada je bio sve izvjesniji.
-Zahtjev Mile Dedakovića 15.11.1991
Zahtjev poslan na više adresa u Zagrebu (GS, Predsjedniku Republike, predsjedniku Vlade, MUP-u, MORH-u, predsjedniku Sabora....)
"Borovo Naselje je u neprijateljskim rukama, osim dijela glavne ulice za koji očekujemo podatak još u toku dana. S obzirom na odnos snaga, smatramo da će i taj posljednji punkt pasti. 70% nepobjedivog Vukovara je u rukama neprijatelja. Imajući u vidu snage i sredstva kojima branitelji Vukovara raspolažu i čime raspolaže neprijatelj, očekujemo da u toku dana ili noći Vukovar doživi sudbinu Borova Naselja.
Snage i sredstva koje ste mi dodijelili za proboj puta i deblokadu puta Vinkovci - Vukovar (jedna brigada ZNG - 800 ljudi, od toga 400 pobjeglo), bez oklopno mehaniziranih jedinica i bez mogućnosti vatrene pripreme i podrške, jer nismo imali granata i mina, bile su dovoljne za politički proboj, ali ne i za vojni - stvarni.
Zahtijevam da spasite živote žena, djece i ranjenika, jer branitelji Vukovara i Operativna grupa nemaju mogućnosti da ih silom zaštite i spase. Također zahtijevam da nam HITNO uputite: uniforme, civilnu odjeću i obuću jer iz Vukovara i Borova Naselja pristižu ljudi, borci tj. oni koji se uspijevaju probiti do Vinkovaca, a iza kojih ostaju njihovi prijatelji u minskim poljima ili kao žrtve mitraljeskih gnijezda.
Nemamo ni jedan komad odjeće, ni par obuće, a pomoć od Kriznog stožera Vinkovci ne možemo dobiti. Zahtijevam da osigurate pristojan smještaj za one koji su osuđeni na smrt, a mi se nadamo da će barem dio njih preživjeti. Ovaj put zahtijevam da se konačno udostojite da mi pismeno odgovorite što ćete poduzeti u kontekstu spašavanja života, i to HITNO, a što od mene očekujete i u tom kontekstu da mi date konkretne zapovjedi, snage i sredstva," napisao je Zapovjednik Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja pukovnik Mile Dedaković Jastreb.
Usprkos herojskom otporu, znatno brojnija i nadmoćnija jugovojska, u čijem su se sastavu borili pobunjeni Srbi iz Hrvatske, četnici i ostale paravojne srpske postrojbe, slomile su herojski otpor malobrojnih, opkoljenih branitelja i do ponedjeljka 18. studenoga 1991. okupirale najveći dio Vukovara. Sljedeći dan, 19. studenoga, okupirano je i Borovo Naselje, a manji dio hrvatskih branitelja nastavio je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20. studenoga.
S okupacijom grada uslijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civilnoga pučanstva. Pod srpskom okupacijom Vukovar je, zajedno s Baranjom i ostalim dijelovima istočne Slavonije i zapadnoga Srijema – tzv. UN sektor Istok, ostao sve do 15. siječnja 1998, kada je tzv. procesom mirne reintegracije konačno vraćen u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
Prema podacima Ministarstva zdravstva, 19. studenoga 1991. na području Vukovara bilo je oko 14.100 civila: oko 10.000 u Vukovaru, oko 4000 u Borovu Naselju i oko 100 u Lušcu, a hrvatskih branitelja bilo je oko 900: oko 450 u Vukovaru i oko 450 u Borovu Naselju. U vukovarskoj bolnici je na dan okupacije bilo oko 420 ranjenika i bolesnika, a u skloništu-stacionaru Borovo Commercea bilo je oko 250 ranjenika. Ravnateljica bolnice dr. Vesna Bosanac i zapovjednik ratnoga saniteta općine Vukovar dr. Juraj Njavro, zajedno s ostalim liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima i ostalim osobljem postali su simbolom humanosti. Tijekom gotovo puna tri mjeseca opsade Vukovara savjesno i požrtvovano radili su danonoćno, bez pravoga odmora i na granici iscrpljenosti. Svi ranjenici bili su jednako tretirani i zbrinuti bez obzira na vjeru ili nacionalnu pripadnost. U bolnici su liječeni i ranjeni vojnici agresorske JNA, čak i pripadnici ozloglašenih srpskih paravojnih postrojbi.
Nakon okupacije najmanje 266 ranjenika, djelatnika bolnice i članova njihovih obitelji te drugih civila izvedeno je iz bolnice i ubijeno ili se vode kao nestali; od toga broja na Ovčari je 20. studenoga 1991. ubijeno 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine. Dok su vojnici JNA iz bolnice izvodili ranjenike i osoblje bolnice, njihov zapovjednik, „oficir" JNA, Veselin Šljivančanin, koji je preuzeo nadzor nad bolnicom i kontrolirao situaciju, održao je „govor pobjednika" okupljenim liječnicima i medicinskom osoblju, naglasivši da se JNA i ostale srpske postrojbe zajednički bore i djeluju s istim ciljem.
Tijekom napada na grad JNA i srpske dobrovoljačke postrojbe razrušile su ili oštetile gotovo sve vukovarske građevine, ne poštedjevši pritom ni bolnicu, ni vjerske, kulturne i povijesne spomenike, ni gospodarske i stambene objekte (u Vukovaru je uništeno ili oštećeno 25.590 stanova, što je 91 posto ukupnoga broja stanova).
-Ljubav kao izvor hrabrosti
Agresor je bio višestruko brojniji i bolje naoružan od vukovarskih branitelja; raspolagao je više nego deseterostruko većim brojem topničkog oruđa i više nego stostruko većim brojem granata i mina te ostalog streljiva, a branitelji nisu imali ni borbene zrakoplove.
Ujedno, ti podaci najbolji su odgovor zlonamjerno plasiranim „informacijama" u javnost „da je Vukovar prodan" ili „da je predsjednik Tuđman namjerno žrtvovao Vukovar, kako bi Hrvatska dobila međunarodno priznanje", ili čak zato „da bi se hrvatska nacija homogenizirala i očistila od Srba". Koliko su takve teze neutemeljene, pokazuje podatak da je na sastanku u Uredu predsjednika Republike 14. studenoga 1991, prilikom rasprave o ekstremnim ponašanjima u Hrvatskoj, predsjednik Tuđman rekao da će se suprotstaviti mišljenjima „da ne može niti jedan Srbin ostati u Hrvatskoj". Dakle samo nekoliko dana prije okupacije Vukovara, u teškom i mučnom ratnom stanju, čiji se kraj nije nazirao, a u kojem su zbog nastale psihoze uvjeti itekako bili „pogodni" za osvetu, protjerivanje i razna zlodjela nad Srbima u Hrvatskoj, predsjednik Tuđman ostao je dosljedan politici zaštite građanskih i nacionalnih prava svih hrvatskih građana na teritoriju pod hrvatskom vlašću.
Vukovar je okupiran, no upornom i žilavom višemjesečnom obranom njegovi branitelji spriječili su početni zamah i usporili očekivanu dinamiku napadnih operacija neprijatelja. Žrtvujući vlastite živote stvorili su prijeko potrebno vrijeme da se u ostalim dijelovima Hrvatske provede mobilizacija i ustroje nove postrojbe te nabavi oružje i ostala sredstva ratne tehnike, kao i da hrvatsko vodstvo intenzivira diplomatske aktivnosti u svrhu međunarodnoga priznanja. Uz to, obrana Vukovara onemogućila je spajanje snaga JNA iz istočne i zapadne Slavonije, koje je u planovima JNA za osvajanje Hrvatske imalo strateško značenje. Istodobno, ubojstva civila i razmjeri razaranja Vukovara razotkrili su svjetskoj javnosti pravu sliku srpske agresije, a branitelji Vukovara pokazali su da je moguće uspješno se boriti protiv toliko nadmoćnijeg agresora. Time su pridonijeli razumijevanju događaja u Hrvatskoj i ubrzali međunarodno priznanje Hrvatske, a domoljubljem i hrabrošću zaslužili su počasno mjesto u hrvatskoj povijesti.
Iznimnom ulogom u sprečavanju neprijatelja da okupacijom cijele istočne Slavonije ostvari operacijsku dubinu, odnosno povoljne uvjete za dalje napredovanje prema Zagrebu, obrana Vukovara poprimila je strateško značenje za ukupnu obranu Hrvatske. Zato se može reći da su vukovarski branitelji otvorili vrata uspostavi slobodne i neovisne Hrvatske i pobjedi Hrvatske u Domovinskom ratu.
Brojni autori posvetili su svoje tekstove herojima Domovinskog rata, diveći se žrtvi i veličini hrvatskih branitelja. S posebnim divljenjem govori se o braniteljima Vukovara. Među njima se toplinom, iskrenošću i originalnošću izdvaja knjiga 91,6 MHZ – glasom protiv topova Alenke Mirković, novinarke ratnoga Hrvatskoga radija Vukovar. Njezina rečenica, „Isuse Bože, kakvi ljudi ovdje ginu!" – temeljena na osjećajima „topline, neizmjerne zahvalnosti i tuge" – nameće se kao zaključak istinite priče o obrani Vukovara i Hrvatske 1991, i kao jednostavan opis, odnosno sažetak vrlina ljudi koji su branili Vukovar i obranili Hrvatsku.
Hrabrost, požrtvovnost, solidarnost i spremnost na smrt radi obrane dobra, vrline su utemeljene na ljubavi. Upravo zato Bitka za Vukovar nije samo važan događaj iz hrvatske vojne povijesti, nego i priča o ljubavi, što je istaknuto u naslovu ovoga teksta. Jer je ljubav prema vlastitoj obitelji, svojim sugrađanima, domu i Domovini, koje su tako srčano branili, bila najsnažniji motiv vukovarskim braniteljima. Tu je ljubav kao glavni izvor neizmjerne hrabrosti vukovarskih branitelja prepoznao novinar, pisac i heroj Siniša Glavašević i na sebi svojstven način opisao u Priči o ljubavi; ona je sjajna poruka svima koji traže smisao života i ideale zbog kojih vrijedi umrijeti: „Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni."
-Vukovar, 15.11.1991. - borbe na Trpinjskoj cesti
Već 14. studenog 1991. godine postrojbe HV nisu imale dovoljno streljiva, pa je zbog toga grad bio pred padom, a tri iduća dana skupine hrvatskih branitelja koje nisu imale streljiva morale su prestale pružati otpor napadačima i uporno pokušavale proboj iz opkoljenog grada, jer nada zadnja umire.
Tako je dio hrvatskih branitelja iz Borovog Naselja morao već 14. studenog 1991. godine krenuti u proboj prema Vinkovcima. Tada su krenuli i agresorski tenkovi i srpsko paravojno pješaštvo s Orlovače na Trpinjsku cestu. Na punkt širine 200 metara krenulo je 18 tenkova M–84 i 22 srpska oklopna transportera. Branitelji su im uspjeli uništili 5 tenkova i oklopnih transportera, ali nakon toga više nisu imali protuoklopnog oružja pa su se povukli u Ličku ulicu. Tada je JNA uspjela u potpunosti presjeći prometnicu između Borova Naselja i Vukovara.
Sutradan, 15.11.1991. godine agresor je još više potisnuo snage lokalne 131. brigade HV-a, jer su Proleterska gardijska mehanizirana divizija JNA i Treća proleterska gardijska mehanizirana brigada uz jaku topničku i zrakoplovnu potporu iznenadnim napadom koje su u neredu odstupile i zauzela sela Lipovce, Apševce i Podgrađe, iz kojih su hrvatske snage morale odstupiti jer više nisu imale streljiva niti protuoklopnih sredstava.
Zbog tog udruženog prodora mehaniziranih snaga JNA, morali su pripadnici 131. brigade HV-a srušiti most na rijeci Savi kod Gunje, zbog opasnosti od napada srpskih agresora iz Bosne i Hercegovine.
Broj do tada stalno angažiranih srpskih vojnika koji su napadali sam grad bio oko 30.000, čemu treba dodati još toliko članova posada posade 1.600 srpskih tenkova i oklopnih transportera, poslužitelje 980 oruđa zemaljskog topništva i 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi, opasnih i za djelovanje po zemaljskim ciljevima, tako da se ukupan broj neprijateljskih vojnika na vukovarskom bojištu pred pad grada procjenjuje na oko 80.000.
Za zauzimanje Vukovara JNA je angažirala ukupno 11 brigada operativne vojske, od čega devet oklopno – mehaniziranih brigada, uz brojne postrojbe Teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba, Banjalučki korpus i krvoločne paravojne dragovoljačke postrojbe Arkanovce, Šešeljevce i druge.
Međutim, srpski agresori su u Vukovaru izgubili između 500 i 600 tenkova, 23 aviona, te preko 300 ostalih oklopnih vozila, dakako – sa njihovim posadama, što je mnoge njihove vojnike toliko demoraliziralo da su masovno dezertirali s bojišnice i bježali svojim porodicama u Srbiju.
Američki, engleski, španjolski, talijanski i njemački vojni stručnjaci tvrde da je to svjetski rekord u uništavanju neprijatelja i njegove sile, na tako malom području i u tako kratkom vremenu.
Promo :
