Vijesti iz Slatine, Virovitičko-podravske županije, Slavonije i Baranje, te Lijepe naše; kontakt-dragutinfisli@gmail.com
Jedan od onih Slatinčana koji u svom životu nisu dopuštali (ili nisu podnosili) da ih “drži mjesto”, i koji su svoj životni vijek posvetili putovanju, promatranju, istraživanju i proučavanju krajeva daleko od svoje Slatine, bio je i Zdravko Habl.
Blagdan Svi sveti i Dušni dan pravo su vrijeme za prisjećanje i na jedriličara uvjerenog da su ga molitve spasile u mnogim pogubnim situacijama. Taj čovjek neumorna avanturističkog duha rođen je u Slatini 1930. Nakon osnovne škole u Slatini, maturirao je na Petoj muškoj gimnaziji u Zagrebu, a diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Godine 1969. Zdravko se sa suprugom Anom (r. Lovrić iz Supetra na Braču) otisnuo u svijet, ne znajući gdje će im biti konačno odredište. Poslijediplomski studij završio je na Roosevelt University u Chicagu, gdje je deset godina gradio unosnu američku poslovnu karijeru. Onda je odlučio napustiti dotadašnji način života i krenuti u nepoznato. Godine 1980. na 10,5 metara dugoj jedrilici Hazani, koju je sam godinama gradio i koja je od tada bila Hablov dom, zaplovio je sa suprugom rijekom Mississipi prema jugu i preko cijeloga Meksičkog zaljeva kroz prolaz Yucatan ušao u Karipsko more. Putovanje je dugo trajalo, ali našim se jedriličarima nikamo nije žurio. Nisu bili sigurni ni kamo idu, ni gdje će se zaustaviti, a život u plovećoj kućici bio je nezaboravna avantura.
SUSRET SA ZLOM
Svoja iskustva i doživljaje jedrenja, borbe s uraganima, snalaženja i preživljavanja u morskim bespućima, ali i uživanja u slobodnoj simbiozi s prirodom, Zdravko Habl plastično je opisao (1988.) na 152 strane knjige “Karibi - jedriličarski raj”. Opisujući put od šest tisuća milja, od vjetrovitog i hladnog Chicaga u Sjevernoj Americi do otoka mirodija, kako se popularno naziva otok Grenada na krajnjem jugu Malih Antila, knjiga je puna zanimljivih doživljaja i zapažanja, šarolikih opisa tropskih krajeva i ljudi s kojima se posada susretala na putu koji je trajao dvije godine. Tu su i zapažanja Zdravkove supruge i suputnice Ane, ali i drugih povremenih suputnika.
Utočište su Hablovi našli na St. Thomasu, najpoznatijem od Američkih Djevičanskih otoka, gdje su svojom jedrilicom omogućavali turistima da razgledaju ljepote koraljnih otoka i nebrojenih pješčanih plaža. Zdravko je uvijek govorio da ga St. Thomas podsjeća na naš Hvar, gdje se u Zastražišću vjenčao s Anom, da je oko St. Thomasa toplo i bistro more, a podneblje je vrlo blago i ugodno, sa stalnim umjerenim pasatnim vjetrovima. Otok je dvadesetak kilometara dug i pet kilometara širok, a na njemu živi oko pedeset tisuća stanovnika. U putopisnoj crtici “U oku uragana”, Habl piše da na tom otoku žive mahom crnci, potomci nekadašnjih robova koji su radili na plantažama šećerne trske, u poljoprivrednoj djelatnosti koja je danas potpuno izumrla.
Ljepotu ugođaja u tom raju, međutim, kvare česti uragani, koji nerijetko unište sve pred sobom. (“Kad ne bi bilo tih učestalih uragana, bio bi tu pravi raj na zemlji!”). Na Karipskom moru, u jednoj ljetnoj dvomjesečnoj sezoni, izmijeni se petnaestak uragana, čija se imena smjenjuju abecednim redom. A u tim uraganima bilo je i tako bezizlaznih situacija da se nije moglo učiniti ništa, osim moliti. Zdravko bi tada rekao: “Dragi Bog nam je udijelio još jednu mogućnost da se spasimo!” Godine 1989. Ana i Zdravko našli su se usred uragana Hugo. U toj oluji stoljeća, kako je tada nazvana, vjetar je puhao brzinom većom od 250 kilometara na sat. Hablovi su 16. rujna te godine na Hazani otplovili u zaštićenu luku Ensenada Honda na otoku Culebra, koja im je u ranijim olujama bila sklonište, ali zbog jačine dolazećeg uragana naređena je evakuacija brodskih posada. Smješteni su u gimnastičku dvoranu s više od stotinu članova drugih posada, među kojima je bilo i djece, ali i pasa, mačaka i papiga. Bez struje, u mraku, osluškivali su stravično zavijanje vjetra i udaranje i sudaranje različitih predmeta u letu. Drugo obližnje sklonište nije izdržalo i ljudi koji su uspjeli doći u dvoranu pripovijedali su o stravičnim prizorima koje su vidjeli. Uragan je bio tako jak da je uništio stotine i većih jedrilica od Hazane. Mnoge su potopljene ili jednostavno nestale s ljudima koji su bili u njima, a manja plovila završila su razbijena visoko na obližnjem brdu. Hazana je ležala na boku u šumi mangrova. Gotovo 90 posto kuća potpuno je uništeno, a ostale su teško oštećene. Zdravko Habl je kasnije zaključio da je to bio “pakao u karipskom raju”.
SUROVA PRIRODA
“Pri tako snažnome vjetru posada broda nije kadra učiniti ništa da bi spasila brod. Tko god iziđe na palubu, silina vjetra baci ga preko ograde i njemu nema spasa. Tada smo se zakleli da više nikada nećemo ostajati na jedrilici u vrijeme uragana”, zapisao je Zdravko.
Posebno je dramatičan Hablov opis uragana Marilyn, koji je Djevičanske otoke pogodio 1995. “Oko ponoći kao da nekoliko ekspresnih vlakova prolaze iznad naših glava, a svi u različitim smjerovima. Sve se oko nas trese i raspada. Dijelovi krova našega susjeda lete oko nas. Neke se grede krova kotrljaju po našemu, te nam izgleda da se i naš krov raspada. Ana me uvjerava da to ne može biti naš krov, jer bismo u tome slučaju gledali u nebo, a naš je strop još uvijek tu. Na obližnjem brdu zabilježena je brzina vjetra veća od 175 milja ili 290 km/sat. Kratko iza ponoći sve je najednom utihnulo. Mi smo tada dobro znali da se nalazimo u centru ili oku uragana, kad na kratko vrijeme nastane grobna tišina. Nakon ovoga dubokog zatišja, vjetar ponovno udari svom žestinom iz suprotnog smjera. Stoga sve ono što se do sada nalazilo u privjetrini, bilo je izloženo novome ubitačnom uraganu. Ništa nije ostalo pošteđeno. Naši susjedi ne samo da su ostali bez krova nego su se i zidovi raspali. Svuda uokolo limeni crveni krovovi, razbijena stakla, namještaj, telefonski stupovi, automobili, sve je letjelo i nestajalo u razbjesnjeloj noći. Nas dvoje u kutu stisnuti iskreno smo ponavljali Oče naš... Takva je bila ta beskrajno duga noć. Oko šest sati ujutro vjetar je konačno počeo popuštati, a tropska je kiša oslabjela. Nešto prije osam mogli smo izići iz kuća da bismo u čudu posvjedočili pravu pravcatu katastrofu”.
NADGROBNA PLOČA U SLATINI
Kad su izašli iz svoga skloništa, Hablovi su imali što vidjeti. Iza uragana Marilyn nije ostao ni jedan zeleni listić na stablima, ceste su bile zakrčene srušenim kućama, stablima, telefonskim stupovima i isprepletenim žicama. Nije bilo struje, od desetak radijskih i televizijskih odašiljača ni jedan nije ostao uspravan, nestala su dva najviša kata novosagrađene moderne bolnice, veliki trgovački centri pretvoreni su u ruševine, a jaki čelični stupovi Zdravka su podsjetili na kuhane špagete. Uništene su stotine jedrenjaka, neki bačeni daleko na obalu ili zabijeni u zgrade, a poginulo je i nekoliko ljudi koji su se zatekli na tim brodicama. Usporedbe radi, uragan Patricia prošloga tjedna (u petak, 23. listopada) pogodio je meksičku pacifičku obalu snagom vjetra od 256 kilometara na sat, kako je javio Američki nacionalni centar za uragane.
Mnoge božićne blagdane Hablovi su proveli na Hazani usidrenoj u lijepoj zaštićenoj uvali Christmas Cove nenastanjenog otoka St. James, ali jedan boravak ostao im je u posebnom sjećanju. “Na sam Badnjak usidrili smo se u zaljevu i nakon razgledavanja divnih koralja i svakovrsnih riba prelijepih boja i oblika, i poslije obilne večere, sjedili smo s prijateljima na krmi jedrilice i uživali u ljepoti tihe noći. Već sam ranije načuo da na tom otoku žive neki zanimljivi šišmiši pa sam se odlučio na jedan mali pokus. Spojio sam žaruljicu na brodski 12-voltni električni sistem i spustio je do same površine mora. Uskoro su se oko tog svjetla počete skupljati svakovrsne ribice, koje su naši gosti s užitkom promatrali. Odjednom se iz tame spustila neka ptica, zgrabila jednu ribicu i nestala u noći. Uskoro je došla i druga ptica po ribicu, pa treća... Bili su to šišmiši koji se hrane ribama, a lijepo smo mogli vidjeti kako ispod morske površine zgrabe ribu i odlete. Pitali smo se kakav to sonar imaju ovi šišmiši, kad i slijepi mogu 'vidjeti' ribu u moru. I poslije sam se raspitivao o fenomenu šišmiša (iz porodice Noctilionidae) koji žive u pećinama na otoku St. James i hrane se ribama, ali nitko mi nije mogao nešto više reći o tome”.
Još za Zdravkova života njegova Hazana dobila je svoje mjesto na jednoj od zasigurno najneobičnijih nadgrobnih ploči na slatinskom groblju, kao siguran znak da će Ana, Zdravko i Hazana zauvijek ostati zajedno. Svoje životno krstarenje po svijetu Zdravko Habl okončao je 12. prosinca 2011. godine. Pokopan je tri dana poslije na groblju u Slatini, i tako se vratio u rodno mjesto i na svoju Hazanu, upravo kao što je za života želio. Ana danas sa svojim sjećanjima na doživljene i proživljene avanture i s dragim uspomenama živi u Zagrebu.(Petar Žarković Glas Slavonije)
VRUĆI USKRS
Na Djevičanskim otocima Uskrs je obično prekretnica za kupanje u moru za lokalno stanovništvo, kazivao je Zdravko. Dok more zimi ima temperaturu između 25 i 29 stupnjeva, poslije Uskrsa postaje još toplije i kreće se oko 30 stupnjeva. I bio bi to doista raj na Zemlji, samo da nije uragana.
URAGAN HUGO
Katastrofa koja je pogodila Srednju Ameriku i dijelom istočnu obalu SAD-a rujna 1989. godine bio je do tada na tom području najrazorniji uragan Hugo jer je prouzročio najveću materijalnu štetu. Na Karibima su smrtno stradale 34 osobe, u Južnoj Karolini još 27, stotine tisuća ljudi ostalo je bez krova nad glavom, a ukupna šteta bila je veća od deset milijardi dolara. No, poslije Huga iz 1989. godine dogodilo se još deset uragana koji su prouzročili čak i veće štete, a na Djevičanskim otocima najrazorniji je bio Marilyn 1995.
PREDANI MORU
Zdravka i Anu Habl mogli bismo nazvati istraživačima, pustolovima, zaljubljenicima u mora i nepoznate egzotične krajeve. Bili su odvažni, marljivi i neustrašivi ljudi koji nisu bježali od neizvjesnosti i koji su redovito posjećivali “stari kraj”, ne zaboravljajući svoje hrvatske i slavonske korijene.
Svoja iskustva i doživljaje jedrenja i borbe s uraganima Habl je opisao (1988.) na 152 strane knjige “Karibi - jedriličarski raj”.
Zdravko je uvijek govorio da ga St. Thomas, sa svojom blagom klimom, podsjeća na Hvar, gdje se u Zastražišću vjenčao s Anom...
Ima još ludih kakvi smo i mi bili u svoje vrime
Premda na Djevičanske otoke dolazi veliki broj turista, na otočnim plažama nikad nema gužve upravo zbog njihove brojnosti, jer ih je stvarno na stotine. U luku St. Thomas mahom američke turiste svakodnevno dovozi veliki broj kruzera.
Često se dogodi da je u gradu i više od 10.000 turista. Oni dolaze ujutro i već iste večeri opet su na pučini, ploveći na neki drugi otok. Tako je to svakodnevno, pa su neki turisti dolazili i na palubu Hazane, kojom ih je Zdravko odvozio na poludnevno ili cjelodnevno jedrenje i obvezno podvodno ronjenje na obližnjem koraljnom grebenu na otoku Buck.
Taj otok udaljen je od St. Thomasa pet milja i uz neprekidne pasatne vjetrove put do njega predstavljao je ugodan sat jedrenja. Među mnogima koje su tako Ana i Zdravko ugostili bio je i poznati pjevač Claudio Villa. Premda nam se Djevičanski otoci čine neizrecivo daleko, i drugi skiperi iz Hrvatske znali su uploviti u tamošnje uvale. Tako su Hablove upoznali ljudi iz starog kraja, zaljubljenici u morska prostranstva i promotori hrvatskih otoka, splitska spisateljica Tonka Alujević i Alen Krstulović, skiper 15-metarske jedrilice Issa s otoka Visa. Dašak Hrvatske koji bi donosili dragi prijatelji uvijek bi unio neizmjernu sreću u Hablov karipski dom. Njihov susret Tonka je opisala u svojoj knjizi “Samo moru virujen”:
“Na St. Thomasu sidrili smo u prvu valu. Glen, vlasnik agencije u marini, cili je bisan sija u gumenjak i doša nas upozorit kako je to privatna vala i da nema sidrenja kako se ko siti. A onda je naglo izdušija. Kad je vidija bandiru (zastavu, nap. a.) uteka je. Poznaje je jer je na fitu kod naših judi. Već je bila kasna ura kad in je doša klapat na vrata i kad in je reka da su njiovi sidrili u vali.
- Dobro je, Glen, pusti ih, sutra krećemo u akciju, istražit ćemo slučaj!
Odma je kapetan Zdravko Habl, kojega ovde zovu Zee, doša po nas i odveja nas doma svojoj Ani. Ana je širon otvorila vrata:
- Evo luđaka. Baš mi je drago da ima još ludih kakvi smo i mi bili u svoje vrime.
Oni su prije dvadesetak godin svojen jedrilicon Hazana, koju su sami napravili, od Chicaga Mississippijen došli na Karibe. I ode ostali. Evo šta smo od Zeeja naučili. Ne biste virovali, ali čovik najviše vrimena na jedrilici provede u zahodu. Ili se skupi kamenac ili popustu ventili ili se rastegne guma pa se više ne more pumpat nego se sve mora rastavit, odvidat, izvadit, zavidat. Zee koji je toliko vrimena s Anon provea na moru i ima iste problema, naša je rješenje. Govori da se u školjku baci samo dvi-tri kapje maslinovoga ili sojinoga uja i da je sa tin stvar gotova. Provali smo i stvar funkcionira!”.