Blog zamišljen da bez rezerve iznese istinu. Nezavisan,vlastitim financiranjem, nitko ne može usmjeravati autora u njegovom viđenju anomalija društva na koje upozorava....E-mail bloga/fajsdr@gmail.com/Dragutin Fišli, Slatina.
Hranu i novi krevet donio im je čačinački dobrotvor Mato Pavić
Hranu i novi krevet donio im je čačinački dobrotvor Mato Pavić
Baka Marica Zvonarek je slijepa, a djed Lazar Smiljanić bolestan “na noge”. Nemaju nikoga svog, žive (pre)skromno u onome što imaju - malu trošnu kuću i do nje još jednu malu prostoriju. Jedini im je prihod socijalna pomoć, imaju pet mačaka i dva psa i nitko nikad nije gladan.
- Pa evo, živi smo i zdravi. Nekako se živi. Dobijemo nešto socijalne pomoći, platimo račune, kupimo drva i tako. Hvala svim dobrim ljudima od srca koji su bili kod nas i pomogli nam – kroz suze kaže baka Marica.
Pitali smo ih što mi sada najviše treba.
- Ma na treba ništa, imamo dva frižidera, dva ormara, a eto načelnik (načelnik općine Crnac Mato Damjan, nap.a.) donio nam je novi šporet. Bili su sada, evo, prije vas neki dobri ljudi iz Slavonskog Broda i također nam pomogli – odgovara djed Lazo.
Priča o njima krenula je preko Marka iz Slatine, koji ih je slučajno susreo na cesti u Crncu te nakon razgovora s njima pozvao sve dobre ljude preko svog Facebook profila da pomognu. Javili su se ljudi diljem Hrvatske, ali i Europe i svijeta. U akciju se odmah uključio i poznati čačinački dobrotvor Mato Pavić.
- Teško je to samo i vidjeti. Ljudi se zgroze kada vide fotografije u novinama i na internetskim stranicama, ali kada dođeš k njima i doživiš to, osjećaj je uistinu neopisiv. Najviše me je ganulo kada me je baka Marica zagrlila i zaplakala te rekla: “Zlato moje, nemoj nas zaboraviti, dođi opet malo kod nas”. Nije to ona rekla zbog nekakve nove donacije, u očima koje su stalno u mraku vidjelo se da je presretna što sam ondje i razgovaram s njom. To joj najviše znači – kaže Mato Pavić, koji je Marici i Lazaru uz pregršt osnovnih prehrambenih potrepština donirao i novi krevet.
- Ma, da mogu, opremio bih im i cijelu kuću. No te dvije kućice u kojima oni žive toliko su malene i ruševne da u njih gotovo ništa ne stane. I dalje ću im pomagati i nositi sve što im bude potrebno – odlučan je Mato Pavić, kojeg je pri odlasku baka Marica zamolila za cigaretu.
- Ma ne pušim ja inače, samo kada me srce boli - objašnjava baka Marica.(Vladimir Grgurić-GS)
