Stari Rimljanin Tacitus reče: „Corruptissima res publica plurimae leges.“ Uz latinski rječnik, slobodni prijevod je: „Najkorumpiranija ili najgora država najviše zakona ima.“
Pa, koja je to zemlja ili država na planetu Zemlja? Je li to možda Castrova Kuba, Putinova Rusija, Sjeverna Koreja, Gvineja Bisau, Kazahstan…?
Ako uzmemo u obzir da je Republika Hrvatska samo u 2012. godini donijela zakona i izmjena i dopuna zakona – slovom i brojem 193, možemo se ponadati da smo prvaci svijeta. Ako tako nastavimo, godine 2050. Hrvatska će imati 7334 nova zakona. Gospodin Tacitus bio bi oduševljen, pa bi nam vjerojatno udijelio pehar ili barem lentu.
DIZANJE RUKU I DONOŠENJE ZAKONA
Zastupnici Hrvatskog sabora ne mogu se pohvaliti urednim dolascima na svoja radna mjesta, ali čini se da dizanje ruku i donošenje zakona obožavaju. Dogodi se da sjednica počne sa svega šest ili sedam zastupnika od njih 151, ali zakoni se donose ekspresno kao na tvorničkim trakama. Donose se o svemu i svačemu tako da možemo očekivati nekoliko zakona o čišćenju lišća po parkovima ili o cvjetanju proljetnog cvijeća.
To apsurdno, pa i smiješno „zakonovanje“ nije tako benigno kao što se čini. U moru zakona od kojih se većina ne provodi, nađu se i vrlo zloćudni, nemoralni, pa i kriminalni zakoni. Interesantno je da najgori čin u tom zakonovanju nije bilo donošenje – nego ukidanje jednog zakona. Na prvom zasjedanju višestranačkog sabora 1990. godine ukinut je Zakon o porijeklu imovine iz 1984. godine – isključivo i jedino zato da udbaška klika iz Manolićeve barake može pokrasti Hrvatsku. Nitko ih više nije imao pravo upitati što su i gdje su krali i pljačkali. Više od riječi govore nam glamurozni dvorci hrvatskih tajkuna koji do 1990. nisu imali ništa i namrštena lica obespravljenog i osiromašenog ostatka Hrvatske.
NAJSRAMOTNIJI ZAKONI
Dva najsramotnija hrvatska zakona od stoljeća sedmog, suprotna elementarnoj pravdi, doneseni su u dvadesetom stoljeću. Prvi je rasni zakon, donesen u lipnju 1941. godine, s punim tekstom "Zakonske odredbe o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda", a drugi, pedeset godina kasnije. U proljeće 1991. godine donesen je zločinačkiZakon o pretvorbi. Ovaj zakon imao je niz izmjena i dopuna, koje su objavljivane od 1991. sve do 2003. godine, u cilju lakše prilagodbe pri bogaćenju elite. Po normama nekih religija podignute ruke zastupnika u odobravanju ovih zakona – trebalo je odsjeći!
Slijede manje nehumani zakoni, ali još uvijek je dobar dio tih pravnih uradaka u domeni kriminalnog i zločinačkog. Bilo bi predugo nabrajati, pa možemo izdvojiti Sanaderov Zakon o golfu, Zakon o poljoprivrednom zemljištu, te novi, antinarodni Zakon o strateškim investicijskim projektima RH – alat za preuzimanje ovlasti za potpuno razvlašćivanje naroda od zemlje koju baštinimo.
UDBAŠKA PRAKSA
Vlada RH i Hrvatski sabor ne obaziru se na interese svoga naroda. Arogantna vrhuška ne dozvoljava nikakva izjašnjavanja javnosti niti referendume koji su neophodni u razvijenim demokracijama. Na svoju ruku, nelegalno zadužuju državu i neovlašteno rasprodaju hrvatske resurse. O izgubljenom moralu govore zastupničke klupe. Vidimo tamo jednog Šukera, Jarnjaka, Kosoricu i niz drugih kojima je mjesto u Remetincu ili u Lepoglavi – a nikako u Saboru. Oni su znali za sanaderske i ine pljačke, sudjelovali su u njima! Zbog njih smo na rubu egzistencije dok oni i dalje grabe debele saborske plaće i privilegije. Što reći, o nacionalnom ponosu, o mentalnim divergencijama hrvatskog puka? Jesmo li samo retardirani, pasivni, naivni ili – totalno glupi?
Tko može izvući hrvatske glave iz pijeska i obrisati im oči da progledaju? Institucije koje bi trebale „raditi svoj posao“ – ne rade svoj posao nego opstruiraju, odbacuju prijave, pritužbe, tužbe, kaznene prijave! U DORH-u, čini se, nemaju kalkulator da zbroje godišnje zarade jednog Čobankovića, Šuice ili Ostojića, pa da taj zbroj usporede s njihovim imovinama koje bodu oči hrvatskoj javnosti. Sudovi ne mogu suditi ako nema optužnica – i tako uokolo, krug se vrti – nitko ništa ne zna, nitko ništa nije ukrao u ova dva žalosna hrvatska desetljeća.
84% mladih žele pobjeći iz svoje domovine. S razlogom! U razorenom gospodarstvu Hrvatske tim mladim ljudima posao i stan iracionalne su kategorije. A, uz onih 16% umornih „polustarih“ i starih - Republika Hrvatska umire!
Vraćajući se na konstataciju Rimljanina Tacitusa da mnoštvo zakona ukazuje na lošu državu, upitajmo se trebaju li nam stotine novih zakona? Bilo bi bolje da umjesto jalovo potrošenog vremena na dizanje ruku za nove zakone, naš 151 zastupnik razmišlja o popravku milijardskih šteta koje su prouzročene ratnim i pretvorbenim profiterstvom. I o zakonima koji su to omogućili! Možda nekom od tih genijalnih saborskih umova padne na pamet da treba vratiti ukinuti Zakon o porijeklu imovine. I konfiscirati nezakonito stečeno!
Teško je sa sigurnošću tvrditi da smo prvaci svijeta po broju zakona, ali je više nego sigurno da smo na samom vrhu. To znači da smo kao država – na samom dnu! (Piše: Saša Radović/tjedno.hr)
