Blog zamišljen da bez rezerve iznese istinu. Nezavisan,vlastitim financiranjem, nitko ne može usmjeravati autora u njegovom viđenju anomalija društva na koje upozorava....E-mail bloga/fajsdr@gmail.com......mobitel bloga/098 9360 936.Dragutin Fišli, Slatina.
NOVINARSKA PROZA KOJA SE MOŽDA I DOGODILA
I tako je moj prijatelj polako ostajao sve više sam, usamljen zapravo ostavljen od svijeta kojeg nije razumio, ni prihvatio. Jer to nije znao, a u konačnici, takav kakav je bio, ni mogao. Stalno se preispitivao što se to dogodilo s njegovom Hrvatskom, s njegovim Hrvatima s kojima je prije dvadesetak godina toliko nesebično dijelio i dobro i zlo?
NOVINARSKA PROZA KOJA SE MOŽDA I DOGODILA
Imao sam prijatelja koji nije mogao kontrolirati bijes. Ili barem ne uvijek. Prošao je rat. Sve one stresne situacije izmjena života smrti i ponovo života. Možda je imao PTSP, možda nije, ali to više u konačnici nije važno. Znam da je čak i u djetinjstvu propatio zbog odnosa s ocem, zbog manjka njegove ljubavi i potpore, a viška batina, osude i omalovažavanja stasao u prilično nesigurnog čovjeka. Možda je i to djetinjstvo bio nekakav PTSP, ali ni to sada više nije važno. Taj moj prijatelj je puno vrludao. Tražio je stalno ono nešto, ono što bi ga pokrenulo, potaknulo, a zapravo je tražio sebe i nije mogao naći. Razne škole, fakulteti, poslovi, ovi, oni pa onda rat pa opet poslovi jedni, drugi svugdje s puno uspjeha i umijeća, ali onda je uvijek uslijedio taj bijes i kraj. Kraj posla, kraj veze, kraj neke životne faze.
'Ne mogu podnijeti laž'
Ali nije se dao taj moj prijatelj. Stalno se dizao, stalno je kretao ispočetka i stalno je uspijevao taj početak pretvoriti u nešto. Nekad lijepo, nekad manje lijepo, ali nikad ružno, dosadno ili nezanimljivo. Međutim uvijek je u nekom ćošku vrebao taj njegov najvjerniji neprijatelj, taj njegov bijes. Koliko je puta kidao sve ono što je brižno, nježno, pametno i kreativno godinama stvara? Koliko je puta sam sebi lomio noge usred utrke, ili preciznije pred samim ciljem? Svaki je pad bio bolniji od prethodnog. Svaki je pad donosio više sumnji u onu vlastitost koja vas nosi, koja vam daje nadu, snagu i vjeru za dalje. Za budućnost koja ima smisla. Ali tu je bio taj bijes, ta nesretna i kleta emocija, koja zapravo nikada nije bila sama. Osim tog bijesa on je u sebi imao bogatstvo i drugih emocija poput veselja, sreće, nade zadovoljstva, ljubavi, a osobito ljubavi za istinu. Poznavao sam neke žene koje su izgledale, dok su bile s njim bez imalo sumnje, kao najsretnije žene na svijetu. Nažalost, kada su prestale biti njegove žene, a ta su prestajanja redovito bila vrlo burna, nastavak njihovih priča više nije bio nimalo veseo, sretan, a u konačnici nimalo na čast mome prijatelju. Ne znam zašto je to tako bilo. Kao da nakon što su probale tog mog prijatelja više ni jedan drugi muškarac nije mogao dosegnuti taj intenzitet koji su doživjele s njim.
Problem je, pričao mi je puno puta, što nije mogu podnijeti kad ga lažu. 'Ne mogu podnijeti laž. Ne mogu i ne mogu', često mi se jadao. I doista je tako bilo. Moj je prijatelj bio čovjek koji je gradio sebe i svoje odnose na temeljima riječi, povjerenja, iskrenosti, a gotovo nikad na nekakvom ugovoru, potpisanoj i ovjerenoj izjavi ili bilo kakvom drugom dokumentu. Vjerovao je ljudima. Želio je vjerovati jer jednostavno drugačije nije znao ni mogao živjeti. Ali život naprosto nije takav. Satkan od istine i povjerenja, nego od laži podmetanja, licemjerstva, kukavičluka i svega onoga što taj moj prijatelj nije mogao podnijeti, prihvatiti, živjeti. On jednostavno to nije mogao. Učinio bi on povremeno nekoliko plivačkih zamaha u tom životnom mulju, ali nije mogao dugo pa je bježao van iz te životne bare. A bjegovi su bili opaki. Najčešće u kemijskom anesteziranju, maliganskim prijateljstvima ili ljubavima i svim onim popratnim pojavama, događajima i posljedicama koje idu uz takve bjegove. Naravno, slijedila je grižnja savjesti, okretanje zdravijim načinima života, novi počeci i kako to već biva.
Međutim moj prijatelj nije ostao vječno mlad kao što se nadao. Godine ga nisu mimoilazile baš kao i sve nas ostale iz društva. Ipak nije se predavao. Ganjao je svoje ideale, oplakivao svoje poraze, lizao vlastite rane koje su vremenom postajale sve dublje i sve teže zacjeljive. Okrenuo se i Bogu taj moj prijatelj. I od njega je zavapio pomoć vidjevši kako ne može, kako ne ide onako kako bi on to htio, I došlo bi onda do nekih poboljšanja, ali tu su opet vrebale emocije. Pa bi tako čim bi mu se malo bolje posložile karte u životu ponovo postao 'velik'. Najčešće se ta veličina očitovala tako što bi on ljude oko sebe 'prekucavao' po svojem modelu istine, pravde, ljubavi. Naravno da to nije moglo proći. Naravno, da su ljudi oko njega gledali kako da ga izbjegnu osim unutar onih najnužnijih poslovnih odnosa ili veza kakve su već bile.
Gdje je nestala moja Hrvatska?
I tako je moj prijatelj polako ostajao sve više sam, usamljen zapravo ostavljen od svijeta kojeg nije razumio, ni prihvatio. Jer to nije znao, a u konačnici, takav kakav je bio, ni mogao. Stalno se preispitivao što se to dogodilo s njegovom Hrvatskom, s njegovim Hrvatima s kojima je prije dvadesetak godina toliko nesebično dijelio i dobro i zlo? I svaki puta kada bi se toga prisjetio rasplakao se i gorko ridao. Vrtio je neke poslove taj moj prijatelj, ali stalno mu je za vratom disao neki državni inspektor, stalno je nedostajala neka dokumentacija, poreze je morao plaćati po fakturi iako mnoge od njih nikada nije naplatio, psovao je vlast i Sanaderovu, i Kosoričinu i Milanovićevu. Psovao je Linića, Čačića, Šukera, Ostojića ovog ili onog i tako redom, dan za danom i dugom koji se povećavao. Radnike je trebalo platiti, robu isto tako, pa najam, pa režije pa porez, a njemu bi platio tek tu i tamo, netko. I tonuo je taj moj prijatelj. Dug se povećavao, njegova Hrvatska više nije bila njegova. Izgledao je kao neki Marsovac koji svaki dan od jutra do kasnog popodneva jurca po raznim FINA-ama, bankama, Područnim poreznim uredima i tko zna kakvim još uredima, agencijama i udrugama. Nalazio se sa starim ratnim drugovima. I oni su imali slične priče, neki su zaglavili u mirovinama i poput zombija ispijali od jutra konjačiće uz par leksaurina i tako preživljavali do gluhog noćnog doba kada bi ih umor i omamljenost nokautirali u krevetu. Nije bilo koristi od starog društva, pričao mi je taj moj prijatelj. Ili su bili nesposobni i svadljivi ili bi se anestezirali ili su trčali kod nekakvih ministara i gradonačelnika po neki novčić kako bi osnovali još jednu besmislenu braniteljsku udrugu za podupiranje one vlasti koja će ih financirati.
Pregolema tuga se rojila u duši mojeg prijatelja. Od svih ideala mladosti, od svih ideala hrvatske povijesti koju su mu roditelji brižno usadili nije više ostalo ništa. Baš ništa. Čak ni on više nije svojoj djeci pričao ništa lijepo o svojoj Hrvatskoj. Ne zato što nije imao što lijepo reći, nego zato jer djeca nisu bila zainteresirana. Ti neki novi klinci bili su takvi da im više ni do čega nije bilo stalo, barem ne do onih vrijednosti iz djetinjstva kojih se prisjećao taj moj prijatelj.
I onda je puk'o taj moj prijatelj. Sve je počelo u rano jutro kada je u jednoj banci molio da ga još malo pričekaju, da ne idu na ovrhu jer tek onda neće moći plaćati taj kredit. Službenica je bila vrlo tvrda. U njemu je sve kiptilo od bijesa. Promatrao je tu mladu i lijepu, čak, ženu i pitao se kako može biti tako nemilosrdna. I nije se on dao. Uvjeravao, ju je i uvjeravao je, a ona je postajala sve tvrđa i sve grublja i na kraju je pozvala zaštitare. Kad su došli zaštitari i pristojno ga zamolili da izađe, moj prijatelj je slomljen ustao. Počeo je polako skupljati papire sa stola, trpao ih je u svoju, od silnog nošenja, pohabanu torbu i onda kad je trebao krenuti pogledao je još jednom u tu mladu lijepu službenicu banke. Prisjetio se koliko li je takvih lijepih cura nekada bilo ludo za njim, a ova okreće pogled od njega i čeka da zaštitari obave svoj posao. Tada se moj prijatelj odlučio na posljednji očajnički potez. Iznenada je kleknuo pod noge te službenice, zagrlio joj je noge i počeo je moliti neka mu dade još barem jedan mjesec. Žena se, naravno, prestrašila, a i sigurno joj je cijela situacija bila neugodna i pomalo gadljiva. Možda je i sama sebi zamjerila što je bila toliko tvrda, poslovično stroga kako su je instruirali nadređeni, što je možda ipak mogla malo popustiti. Ukratko počela je vrištati. Zaštitari su odmah reagirali. Čvrsto zgrabili mojeg prijatelja, iako zapravo nije pokazivao nikakvu agresivnost, nego tek običan i predubok očaj. Odvukli su ga pred svima, u punini sramote, pored šaltera gdje su u dugačkim redovima stajali pomalo prestravljeni ljudi i to promatrali. Izvukli su ga van, zaprijetili mu policijom i rekli mu neka ode. I još su mu torbu koja mu je ispala ostavili pred ulazom banke i zatvorili vrata.
'Vidjet ćeš sad, mater ti...'
Tada je nastao kuršlus u duši mojeg prijatelja. Pokupio je tu bezvrijednu pohabanu torbu i krenuo. Nije znao kamo će, nije više imao opcije, bar je njemu to tako izgledalo. Dovukao se do svojeg kvarta i zavukao u hladovinu šanka kafića u kojem je inače uredno ispijao jutarnje kave. Kada je naručio 'žesticu' konobar ga je iznenađeno pogledao, ali mu je natočio. I onda druga pa treća i nizale su se čašice cijeli dan. Raspoloženje moga prijatelja se mijenjalo od euforije do tuge. Padala su mu na pamet razna rješenja pa je onda nešto telefonirao, ali budući su prijedlozi bili interpretirani od alkohola zadebljanim jezikom sugovornici na drugoj strani ga očito nisu ozbiljno shvaćali. Pa tako drugi, treći i tko zna koga je sve zvao. Onda je palo veče. A mom prijatelju mrak u glavi. Sve je nestalo, više ničega nije bilo. Imao je dojam da ni on više ne postoji. Da zapravo više ništa ne postoji i da čak ni sutra neće svanuti dan.
I onda je ponovo moj prijatelj počeo nazivati, ali sada više nije molio. Sada je moj prijatelj bio opak. Sada je prijetio, psovao i bio je vrlo agresivan. Gosti u lokalu su ga pokušavali malo smiriti,. Konobar mu je predlagao neka ode kući odspavati. Ali moj je prijatelj prema ljudima oko sebe bio fin i blag. Oni mu nisu bili ni za što krivi i njima nije ništa zamjerao. Pa su ga onda pustili neka se opija i to je trajalo. Onda, negdje pred fajrunt, zazvonio mu je telefon i sa druge se strane javio netko tko je očito bio u vezi s nekim iz onih ranijih poziva kada je taj moj prijatelj psovao i prijetio. Taj na drugoj strani je uzvratio i moj se prijatelj gotovo razveselio što mu se, evo, netko usprotivio. I pozvao je toga neka dođe do njega ako se usudi. Razgovor je završio, a moj je prijatelj ustao i krenuo mrmljajući u bradu 'vidjet ćeš sad, mater ti...'
Onakav teturav ipak je uspio stići do doma. Nije ulazio u kuću. Bilo je već kasno. Vidio je da nema svijetla i to mu je odgovaralo. Otišao je u drvarnicu i iskopao tetejca umotanog u foliju i plastičnu vrećicu. Odložio je svoju pohabanu torbu, repetriao pištolj, stavio ga za pojas otraga ispod košulje i sjeo u dvorište ispod lipe i čekao. Prošlo je desetak minuta i pred kućom se zaustavio crni BMW X5 i iz njega izišao krupan muškarac u tridesetima, fino odjeven, sportski građen i vrlo samouvjeren.
E sad što se točno dogodilo to zna taj moj prijatelj. Ukratko, balističari su u tijelu krupnog muškarca pronašli četiri zrna. Dva u glavi, jedan u nozi i jedan u grudnom košu. Dva su metka pronašli i u prednjoj bočnoj strani BMW-a. A jedan je vjerojatno odletio negdje u visinu. Ne krivim svog prijatelja. I ne mogu ga više kriviti jer je osmi metak završio u njegovoj glavi. Što se točno dogodilo ispod krošnje njegove lipe možemo samo pretpostavljati. Taj drugi muškarac je bio česta 'mušterija' policije, ali to nije važno za ovu priču. Naime, taj moj prijatelj je, navodno imao nekakvu policu životnog osiguranja. U nekim konstrukcijama dok sam o njemu razmišljao padalo mi je na pamet da je možda tako pokušao zbrinuti svoje koji su te mračne večeri ispred dana koji nikad više nije svanuo za moga prijatelja, spavali. Možda čak i bezbrižno.(izvor: dnevno.hr)
