Blog zamišljen da bez rezerve iznese istinu. Nezavisan,vlastitim financiranjem, nitko ne može usmjeravati autora u njegovom viđenju anomalija društva na koje upozorava....E-mail bloga/fajsdr@gmail.com......mobitel bloga/098 9360 936.Dragutin Fišli, Slatina.
-Najveći broj ljudi s teškim PTSP-om javljao se daleko iza 2005. godine, zato ne znam na temelju čega je postavljena ta granica, zbog čega je nadležno ministarstvo odredilo te granice, jer to ne drži vodu, tim više jer se simptomi PTSP-a, mogu pojaviti i 20 godina nakon što je čovjek bio izložen traumama. Ima ljudi koji su kao djeca doživjeli bombardiranje u 2. svjetskom ratu pa su za Domovinskog rata ponovno proživjeli užas koji je bio debelo potisnut u njihovom sjećanju.
Vezani članak:http://domovina333.blogspot.com/2012/01/tko-je-predrag-matic-fred-ministar.html
-Najveći broj ljudi s teškim PTSP-om javljao se daleko iza 2005. godine, zato ne znam na temelju čega je postavljena ta granica, zbog čega je nadležno ministarstvo odredilo te granice, jer to ne drži vodu, tim više jer se simptomi PTSP-a, mogu pojaviti i 20 godina nakon što je čovjek bio izložen traumama. Ima ljudi koji su kao djeca doživjeli bombardiranje u 2. svjetskom ratu pa su za Domovinskog rata ponovno proživjeli užas koji je bio debelo potisnut u njihovom sjećanju.
Od završetka Domovinskog rata do danas samoubojstvo je počinilo više od 1850 branitelja. Ne može se reći da je država zakazala i da se nije pobrinula za sve ranjene, invalidne, psihički oboljele i na bilo koji način oštećene u ratu. Na osnovu invalidnosti dobili su mirovine, kredite, zemljišta i stanove, ovisno već o stupnju invaliditeta. Naizgled, sve je u redu, korektno i kako treba. No međutim...
Što je naljutilo psihijatricu Belindu Vuksan?
U jednom trenutku jedna se učena glava sjetila propisati zakonski rok u kojem bi branitelj mogao prijaviti oboljenje iz rata, što i nije tako suludo ako pomislimo na ranjavanje. No, oštećenje nastalo ranjavanjem možete prijaviti i dan danas, ali za PTSP je rok istekao još 31. prosinca 2005. godine. Ne treba biti prepametan da bi raščlanjivanjem kratice PTSP shvatio da je riječ o traumi koja dolazi kasnije (posttraumatski stresni poremećaj). Shvatili su to, srećom, ljudi kojima je to struka, pa se između mnogih koji su digli glas protiv ovog suludog zakona istakla zadarska psihijatrica Belinda Vuksan. U mnogim svojim istupima ukazivala je na nepravilnost, nepravdu i nelogičnost, a među ostalim rekla je i slijedeće:
-Najveći broj ljudi s teškim PTSP-om javljao se daleko iza 2005. godine, zato ne znam na temelju čega je postavljena ta granica, zbog čega je nadležno ministarstvo odredilo te granice, jer to ne drži vodu, tim više jer se simptomi PTSP-a, mogu pojaviti i 20 godina nakon što je čovjek bio izložen traumama. Ima ljudi koji su kao djeca doživjeli bombardiranje u 2. svjetskom ratu pa su za Domovinskog rata ponovno proživjeli užas koji je bio debelo potisnut u njihovom sjećanju.
Što je naljutilo doktoricu Vuksan? Činjenica da mnogi branitelji nisu željeli nositi stigme PTSP-a i svega onog što ova dijagnoza sa sobom nosi, da su se odupirali bolesti i pokušali raditi, da su pokušali ne biti na teret države i sami se borili sa svojim sjećanjima, da su si pronašli poslove jer su znali da je rad najučinkovitija terapija kod ovakve dijagnoze i da su nakraju, kao nagradu, dobili otkaz.
'Imam PTSP, nisu mi priznali status RVI-a i dobio sam otkaz'
S.B., branitelj iz Zagreba, jedan je u nizu koji je obolio od PTSP-a, ali nije dobio invalidnost jer bolest nije prijavio u roku iako je već nakon godine dana ratovanja primijetio promjene u ponašanju karakteristične za ovu bolest zbog koje je i u tim ratnim danima dobio terapiju. Nije smatrao za shodnim, kako on kaže, u ratu a i nakon njega išta papirološki ganjati jer je smatrao da je još mlad i sposoban za normalan život unatoč dijagnozi.
- Sve je normalno funkcioniralo, a onda sam jednog dana dobio otkaz. Mislio sam, država će nešto učiniti, branitelj sam s PTSP-om koji nije tražio mirovinu i naći će mi neki posao, pobrinut će se za mene. Kada sam se prijavio na burzu, ponuđena mi je prekvalifikacija za zaštitara i to mi je bilo u redu...sve dok nisam donio liječničku potvrdu o svom zdravstvenom stanju na kojoj stoji da imam PTSP. Tad su mi ljubazno objasnili da se ne mogu prekvalificirati, jer ne smijem imati oružje. U meni se počeo javljati jedan loš osjećaj, ne mogu to objasniti, osjećaj bezvrijednosti i izdanosti. Nisam imao izlaza i zatražio sam invalidnost ali su me odbili...istekao je rok za prijavu- završava priču ovaj nesretni branitelj.
Gubitak posla – 'klik' u glavi
Evidentno je da je za 'loš osjećaj' ovog čovjeka bio gubitak radnog mjesta i da se 'klik' u njemu dogodio kad je država odlučila ne priznati mu status RVI-a iako ima oboljenje, kad je dopustila da dobije otkaz i kad mu smjesta nije našla novi. Država je bez sumnje kriva kad donosi sulude zakone u kojima postoje branitelji priznati invalidi s PTSP-em i nepriznati, oni zakašnjeli. Da kod ovakvih oboljenja nema kašnjenja, reći će svaki upućeniji psihijatar ali izgleda da nijedan nije bio upitan za mišljenje kad se ova glupost izglasavala.
Država je kriva za 'loš osjećaj'
Ovi veterani se na braniteljskim forumima međusobno informiraju, pomažu, pa i tješe. Može se osjetiti suosjećanje 'priznatih' koji su svoj status riješili na vrijeme i koji se glupo osjećaju zbog 'nepriznatih'. Savjetuju jedan drugoga i jadaju se, pa jedan kaže kako se 'PTSP prepozna u problemima' i svi se slažu da je gubitak posla pokretač, kako to oni zovu 'onog lošeg osjećaja'. Drugi forumaš se žali kako su ga odbile tri komisije jer je sad prekasno i jer je traumu mogao doživjeti i poslije rata (???) te kako ne vidi rješenje, a drugi se slaže s njim i kaže da je jedino rješenje litra benzina, upaljač i Markov trg. Ovaj zakon je vrlo uznemirujuć i obespravio je osjetljivu skupinu ljudi koja je jednako kao drugi ili čak bolje ratovala i stvarala državu, a zauzvrat nije dobila ništa osim – otkaza. Država se mora odužiti ljudima koji su je voljeli toliko da im je bilo neugodno tražiti priznavanje statusa RVI-a, mora pod hitno mijenjati zakon, produžiti rok za prijavu ovog oboljenja ili im barem osigurati posao kako bi sačuvala vlastiti obraz, ali i kako se brojka samoubojstava ne bi penjala. U suprotnom, izravan je krivac za sve loše što će se dogoditi s ovim ljudima i bit će kriva ako se kod njih pojavi zajednički 'loš osjećaj'.(izvor: Dnevno.hr)
