Blog zamišljen da bez rezerve iznese istinu. Nezavisan,vlastitim financiranjem, nitko ne može usmjeravati autora u njegovom viđenju anomalija društva na koje upozorava....E-mail bloga/fajsdr@gmail.com......mobitel bloga/098 9360 936.Dragutin Fišli, Slatina.
Bili smo mladi, naivni, zgodni i najjači te daleke '91, sada smo još uvijek jaki ali smo nažalost samo mrske sjene iz prošlosti koje polako i neumoljivo nestaju.
Nismo tražili previše, željeli smo živjeti u svojoj državi gdje bi narod imao bolji život nego ga je imao prije nametnute i vješto dogovorene agresije, a dobili smo život pun boli , jada, gorčine, nemoći i bijesa.
Dobili smo život gdje su nestala radna mjesta, dobili smo besplatni pokop ako se ubijemo na vrijeme, lijepo to piše u zakonu, no mi smo ionako odavno umrli i pokopani od tih istih ljudi za koje su mnogi dali svoje živote, dijelove tijela i mladost a ostala je gorčina.
Željeli smo možda previše.
Ne bole nas toliko rane, bolesti i ratni ožiljci, koliko nas boli izdaja vlastitog naroda koji željno očekuje da mrski i žigosani branitelji nestanu, a da bi oni mogli živjeti u obećanim blagodatima EU i paradirati u povorkama srama gdje je vibrator zaštitni znak pod zastavom duginih boja.
Mi smo željeli samo obitelj i da nam kao stup obitelji budu zaštitni znak djeca. Zar je to previše?
Govore da se nismo prilagodili. Kome da se prilagodimo? Nemoralu? Otimačini? Lopovluku? Lažima? Licemjerju? ... Tome se ne možemo prilagoditi, previše očekujete od nas.
Danas mnogi od nas uživaju u samoći, jer je samoća i mir jedini naš prijatelj gdje nas nitko neće povrijediti.
Samo rijetki imaju sreće da uživaju još ono malo preostalog vremena što im je preostalo sa svojom obitelji i da gledaju djecu kako im odrastaju u okruženju iskrivljenih moralnih vrijednosti, gdje je važnije naganjanja fejsbukovaca od kriminalca koji su nanijeli toliko zla, gdje su važnija prava onih koji šire zarazne bolesti od prava djeteta na sretno odrastanja, od prava da svatko ima barem za ručak, od prava da svatko može nedjeljom otići barem u šetnju.
Zašto nam nanosite toliko boli?
Što smo vam nažao učinili?
Naša imena polako blijede, neka su uklesana u hladan kamen izložen suncu , kiši i vjetru, neka će biti uklesana.
Nas će pamtiti barem naša obitelj i prijatelji koji će ostati iza nas, a vas će pamtiti sva naredna pokoljenja kao izdajnike.
Ponosite li se s time?
Nismo tražili previše, željeli smo živjeti u svojoj državi gdje bi narod imao bolji život nego ga je imao prije nametnute i vješto dogovorene agresije, a dobili smo život pun boli , jada, gorčine, nemoći i bijesa.
Dobili smo život gdje su nestala radna mjesta, dobili smo besplatni pokop ako se ubijemo na vrijeme, lijepo to piše u zakonu, no mi smo ionako odavno umrli i pokopani od tih istih ljudi za koje su mnogi dali svoje živote, dijelove tijela i mladost a ostala je gorčina.
Željeli smo možda previše.
Ne bole nas toliko rane, bolesti i ratni ožiljci, koliko nas boli izdaja vlastitog naroda koji željno očekuje da mrski i žigosani branitelji nestanu, a da bi oni mogli živjeti u obećanim blagodatima EU i paradirati u povorkama srama gdje je vibrator zaštitni znak pod zastavom duginih boja.
Mi smo željeli samo obitelj i da nam kao stup obitelji budu zaštitni znak djeca. Zar je to previše?
Govore da se nismo prilagodili. Kome da se prilagodimo? Nemoralu? Otimačini? Lopovluku? Lažima? Licemjerju? ... Tome se ne možemo prilagoditi, previše očekujete od nas.
Danas mnogi od nas uživaju u samoći, jer je samoća i mir jedini naš prijatelj gdje nas nitko neće povrijediti.
Samo rijetki imaju sreće da uživaju još ono malo preostalog vremena što im je preostalo sa svojom obitelji i da gledaju djecu kako im odrastaju u okruženju iskrivljenih moralnih vrijednosti, gdje je važnije naganjanja fejsbukovaca od kriminalca koji su nanijeli toliko zla, gdje su važnija prava onih koji šire zarazne bolesti od prava djeteta na sretno odrastanja, od prava da svatko ima barem za ručak, od prava da svatko može nedjeljom otići barem u šetnju.
Zašto nam nanosite toliko boli?
Što smo vam nažao učinili?
Naša imena polako blijede, neka su uklesana u hladan kamen izložen suncu , kiši i vjetru, neka će biti uklesana.
Nas će pamtiti barem naša obitelj i prijatelji koji će ostati iza nas, a vas će pamtiti sva naredna pokoljenja kao izdajnike.
Ponosite li se s time?
Autor:Željko M. Bockalo
Postavio: Dragutin Fišli/dff
