Vijesti iz Slatine, Virovitičko-podravske županije, Slavonije i Baranje, te Lijepe naše; kontakt-dragutinfisli@gmail.com
-U selu se govorilo da su mještane premlaćivali Šešeljevi “Beli orlovi”
Josip Rakocija (56) doselio se sa svojom obitelji iz Vojvodine u Slatinu 1992. godine. Nije to učinio zato što mu se baš htjelo, nego su njegovoj konačnoj odluci prethodili događaji o kojima ni nakon gotovo četvrt stoljeća, ne može govoriti bez teških emocija, a posebice nakon oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju.
U njegovim Kukujevcima u općini Šid u Vojvodini tada je živjelo više od 2000 duša, od kojih su samo jedan posto činili Srbi, možda isto toliko Mađari, a sve ostalo bili su katolici Hrvati. Danas u Kukujevcima gotovo da i nema Hrvata. Rakocija kaže da je jedan od onih mještana Kukujevaca koji su dobili teške batine.
– Svako poslijepodne, pa i noću, u selo je dolazila skupina uniformiranih ljudi na vojnim transporterima. Parkirali su se u središtu mjesta i odlazili u kuće po vlastitom izboru, ili u one u koje je netko uperio prstom. Pokupe vlasnika i odvezu ga u miliciju na premlaćivanje. Ljudi su se u strahu zaključavali, bježali od kuća, skrivali po Fruškoj gori, ali sve je bilo uzalud, jer oni bi došli i sutradan. A kad bi došli nekome u kuću, znalo se što ga čeka - prisjeća se Josip.
-“Majku ti ustašku!”
Nakon desetak premlaćivanja, odvezli su i njegovog šogora. Otišao je po njega u Šid, a pretučeni šogor rekao mu je neka bježi dok i njega ne uhvate, jer će svi doći na red i morati otići. Josip je pomislio da njega nitko neće napasti jer kao dugogodišnji ugostitelj sve poznaje, nikome nije dužan i nikad nije nikoga uvrijedio. Međutim, sutradan je stigao policijski kombi i pred njegovu kuću i dva policajca došla su po njega. Odvezli su ga do središta mjesta, gdje su uhvatili još dvojicu mještana, a onda se nekoliko specijalaca s uhvaćenim mještanima odvezlo do skladišta iza željezničkog kolodvora. Nedužne ljude postavili su uza zid u razmaku 7 - 8 metara jedan od drugog.
– Prišao mi je jedan od njih i pitao gdje je u Kukujevcima skriveno 400 kalašnjikova. Kad sam rekao da ne znam da to oružje uopće postoji, morao sam ispružiti dlanove. Iz sve snage udario me palicom po lijevom dlanu. Desnu ruku mehanički sam povukao pa je nasilnik udario sebe po nozi. To ga je toliko razljutilo da me počeo nemilosrdno udarati. Došlo je novo pitanje: gdje je u selu skrivena radiostanica. Naravno da nikakve radiostanice nije bilo. Kad sam rekao da nema radiostanice, tako me udario palicom po ramenu i nogama da sam pao. Tada je počelo nemilosrdno cipelarenje, tukli su me nogama i palicama po cijelom tijelu. Psovali su mi majku ustašku, a ja se nisam mogao uspraviti. Ostavili su me desetak minuta, a za to vrijeme “obrađivali“ su ostale. Njihov novi povratak bio je popraćen pitanjem tko je otišao “ustašama u Vukovar”. Nezadovoljni mojim odgovorom, nastavili su me krvnički udarati. Sve su ubili u meni, i tijelo, i dušu, i volju za životom. Kad su prestali, ponovno su mi opsovali majku ustašku i izderali se: Selite su u vašu lijepu ili ćemo vas sutra doći pobiti”, priča Rakocija.
-Neopisiva bol
Kada je krenuo prema prvim kućama u selu, nakon dvadesetak metara pucali su za njim, ali preko glave. Smogao je hrabrost, okrenuo se i rekao im neka pucaju u njega, jer su već ubili sve u njemu. Nastavio je prema selu, a oni su još jednom pucali... “Dovukao sam se do kuće Ante Marijanovića, koji danas živi u Cabuni. Njegova sestra Slavica odvezla me mojoj kući na drugom kraju sela. Najteže mi je bilo kad sam došao kući, a djeca se zaletjela da me zagrle. Toliko su me razbili da nisam mogao svoju djecu zagrliti. Bio sam potpuno crn od batina, ali nije bilo prijeloma. Morao sam otići liječniku i on je napisao koliko je smio napisati”, priča Josip.
Nakon nekoliko dana načelnik šidske policije Dragan Makivić održao je sastanak o premlaćivanju mještana. Rakocija je svjedočio o dobivenim batinama, a kad je načelnik izrazio nepovjerenje, Josip je pokazao modrice na svome tijelu. Po reakciji načelnika zaključio je da su teror u selu provodili ljudi izvan šidske nadležnosti. U selu se govorilo da su to bili Šešeljevi “Beli orlovi”.
Još nekoliko mjeseci obitelj Rakocija izdržala je u Kukujevcima. Bilo ih je devet u obitelji, Josip i supruga Ankica, njihov sin Ivan imao je sedam godina, a kćerka Marina tri, tu su bili njegovi i suprugini roditelji i, kaže, nije mogao sve svoje jednostavno staviti pod ruku i otići. Zamjenom kuća kasnije se Josip Rakocija preko Mađarske seli u Slatinu, gdje i danas živi.(Prtar Žarković-Glas Slavonije)
-RAZOČARANJE PRESUDOM
Oslobađajućom presudom ratnom zločincu Vojislavu Šešelju Rakocija je šokiran i duboko razočaran. “Upravo da je dobio i doživotni zatvor kao najtežu moguću kaznu, bilo bi premalo. Nema kazne kojom bi se mogle iskupiti sve patnje koje smo proživjeli ja i mnogi Hrvati u Kukujevcima, ali i ostalim mjestima u Vojvodini. A oslobađajuća presuda neizreciva je sramota za Haški sud i za svjetsko pravosuđe, kojom smo svi mi razočarani, ogorčeni i poniženi”, kaže Rakocija.
-NESTAJALE SU CIJELE OBITELJI
Od nebrojenih zlodjela šešeljevaca u Kukujevcima, Josip Rakocija spominje ženu čavlom kroz glavu zakovanu za krevet, odrezane dojke, spolovila žicom vezana, nestanak cijele obitelji na putu od Kukujevaca do Hrvatske... Poslije Rakocije batine je dobio upravitelj zadruge Ilija Tomić, a onda je batinanje prestalo, ali nastavljeni su drugi oblici nasilja. Rakocija je dobio pet prjetećih pisama sa sadržajem “Selite se u vašu lijepu, ili ćemo vas poklati!“ s potpisom Crna ruka, a bilo je i prjetećih poruka telefonom.
