I dok koračate Park šumom Jankovac, dok vas iz polutame Maksimove špilje promatraju šišmiši „s nogama zabijenim u plafon“, dok do vas kroz vjetar dopire zvuk Skakavca, tog impozantnog vodopada koji se od vrha do ponora spušta u dužini od 35 metara, naići ćete na Staklarsko groblje.
No, ta tri groba na Staklarskom groblju imaju svoju priču. Po jednoj, do 1839. godine postojalo je groblje na kojem su danas vidljiva ta tri spomenika: upravitelja staklane i njegove obitelji. Nakon njih, ovdje je kročio Josip Janković, uredio dolinu… No, grof Janović ili pak harambaša Maksim Bojanić, kojeg su posebno obožavale žene ovoga kraja, su dio nekog drugog poglavlja…
Ovo je priča o legendi, legendi o Katarini, nesretnoj djevojci čiji duh i nadalje kroči šumama Jankovca. Oni koji pažljivo osluškuju, kažu, kako to u noćima kada se spusti magla, da to nije vjetar koji prolazi krošnjama, već je to duh nesretne djevojke. U tim „gustim noćima“, kažu, kako se u noćima kada vjetar huči kroz stoljetna stabla čuje njen glas. Ta legenda kaže, kako se Katarina mlada djevojka zaljubila u stasitog i naočitog sina upravitelja staklane. Bila je to zabranjena ljubav za koju upravitelj nije želio ni čuti. U svojoj nesreći Katarina se odlučila baciti s vrha slapa Skakavca udarivši desnim ramenom u stijenu, odbivši desnu ruku i izdahnuvši.
I danas kameni križ koji se nalazi na Staklarskom groblju, gdje legenda kaže da je Katarina sahranjena, uz mrtvačku glavu koja simbolizira samoubojstvo, nema desnu stranu i čeka da se duh nesretne djevojke vrati…
A, možda ako se zateknete u utrobi Papuka u maglovitim noćima i vi čujete njen glas…
(vpz.hr, Fotografije: Kristijan Toplak)
Zamolba
Dragi čitatelji molimo Vas da ponekad kliknete na reklamu ispod članka.Vas to neće koštati ništa, a nama će nešto značiti. Hvala unaprijed!
(Domovina net)
⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩⇩
